Između Dviju Kuća: Bitka za Dom i Ljubav

“Neće ti moj sin popravljati tu tvoju staru kuću!” Nadine riječi odzvanjale su kuhinjom kao udarci čekića po limu. Stajala sam nasuprot nje, ruku stegnutih oko šalice kave koja se već odavno ohladila. Damir je šutio, gledao kroz prozor kao da će mu pogled na dvorište pomoći da nestane iz ove scene.

“Nado, to je kuća moje pokojne bake. Tu sam odrasla. Sve što imam od svoje obitelji je ta kuća. Zar ti nije jasno koliko mi znači?” glas mi je drhtao, ali nisam htjela pokazati slabost.

Nada je podignula obrve i naslonila se na stol. “A što s našom kućom u Travniku? Tamo je Damirov otac sve ostavio njemu. Zar nije red da prvo to sredimo? Tamo će vam biti bolje, a ne u toj tvojoj vlažnoj rupi.”

Damir je napokon progovorio: “Mama, Ivana ima pravo. Ova kuća je njezina obiteljska baština. Ovdje smo sada, ovdje nam je život.”

Nada ga je presjekla pogledom. “Ti si moj sin! Očekujem da poštuješ ono što ti je otac ostavio. Ivana, ti si došla u našu obitelj, a ne obrnuto.”

Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. U meni se miješala ljutnja i tuga. Otkad sam se udala za Damira, osjećala sam se kao gost u vlastitom domu. Moja mama je umrla prije dvije godine, tata još ranije, a brat živi u Njemačkoj. Ova kuća u predgrađu Zagreba bila je sve što mi je ostalo od djetinjstva.

Damir i ja smo već mjesecima razgovarali o renovaciji – krov prokišnjava, zidovi su vlažni, prozori stari i propuh ulazi sa svih strana. Svaki put kad bi kiša padala, budila bih se noću i provjeravala ima li vode na podu spavaće sobe.

Ali Nada nije popuštala. Svaki vikend bi dolazila iz Travnika s novim argumentima: “Tamo imate više prostora! Možete uzeti kredit i napraviti apartmane za turiste! Svi vaši problemi bi nestali!”

Jedne večeri, dok smo Damir i ja sjedili na kauču okruženi kutijama s alatima i starim fotografijama moje obitelji, pitala sam ga: “Zar ti nije važno gdje ćemo živjeti? Zar ti nije važno što ova kuća znači meni?”

Damir je uzdahnuo. “Važno mi je, ali ne želim da se stalno svađamo s mojom mamom. Znaš kakva je ona – neće odustati dok ne bude po njezinom.”

“A što je s nama? Zar ćemo cijeli život živjeti po tuđim pravilima?”

Sljedećih tjedana napetost je rasla. Nada je počela zvati Damira svaki dan: “Jesi li razgovarao s Ivanom? Jesi li joj objasnio da nema smisla ulagati u tu staru kuću? Svi u selu pričaju kako si zaboravio svoje korijene!”

Moje prijateljice su mi govorile: “Ivana, moraš biti čvrsta! Ako sada popustiš, nikad nećeš imati svoj mir.” Ali kako biti čvrsta kad si sama protiv cijele obitelji?

Jednog jutra pronašla sam Damira kako sjedi za stolom s glavom u rukama.

“Ne mogu više ovako,” rekao je tiho. “Rastrgan sam između tebe i mame. Volim tebe, ali ona mi je majka. Ne želim birati između vas dvije.”

Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Ali ja nemam nikoga osim tebe i ove kuće. Ako odustanem od nje, kao da sam izbrisala sve što sam bila prije nego što sam te upoznala.”

Tog dana odlučila sam nazvati brata u Njemačku.

“Ivana, ne smiješ popustiti,” rekao mi je Marko preko telefona. “Mama bi htjela da budeš sretna ovdje. Znaš koliko joj je bilo stalo do te kuće. Ako Damir ne može stati uz tebe, onda moraš sama odlučiti što ti je važnije.”

Sljedeći vikend Nada je došla ranije nego inače. Donijela je kolače i sjela za stol kao da ništa nije bilo.

“Ivana, draga, razmišljala sam… Ako već toliko želiš tu svoju kuću, možda bi bilo najbolje da Damir i ja sredimo našu u Travniku, a ti ostani ovdje koliko hoćeš.”

Pogledala sam Damira – bio je blijed kao krpa.

“Znači, razdvajaš nas?” pitala sam tiho.

Nada je slegnula ramenima: “Samo predlažem rješenje koje svima odgovara.” U njezinim očima vidjela sam hladnoću koju nisam očekivala.

Te večeri Damir i ja smo imali najteži razgovor u našem braku.

“Ne mogu birati između tebe i mame,” rekao je.

“Ali već jesi,” odgovorila sam kroz suze.

Sljedećih dana šutnja se uvukla među nas kao magla. Nisam znala što me više boli – mogućnost da izgubim dom ili muža.

Jedne noći sanjala sam mamu kako stoji na pragu naše stare kuće i smiješi mi se. Probudio me osjećaj topline i odlučnosti.

Ujutro sam ustala prije Damira i počela čistiti tavan – pronašla sam stare zavjese koje je mama šivala, bakin sat koji još uvijek radi, slike iz djetinjstva.

Kad se Damir probudio, rekla sam mu: “Ova kuća je moj život. Ako želiš otići s mamom u Travnik, idi. Ja ostajem ovdje.”

Gledao me dugo bez riječi.

Nakon nekoliko dana došao mi je s papirom u ruci – ponuda za kredit za renovaciju naše kuće.

“Nisam mogao spavati,” rekao je tiho. “Ovdje si ti doma. Ako si ti sretna ovdje, onda ću biti i ja. Mama će morati to prihvatiti.”

Nisam mogla vjerovati – zagrlila sam ga kao nikad prije.

Nada nam nije oprostila odmah – još uvijek šalje poruke pune prijekora i povrijeđenosti. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećam da imam svoj dom i svog čovjeka uz sebe.

Ponekad se pitam – koliko smo spremni žrtvovati zbog ljubavi? I gdje završava dužnost prema obitelji, a počinje pravo na vlastitu sreću?