Između Ljubavi i Krivnje: Priča Jedne Majke

“Zašto opet kasniš, Lejla?” – moj glas je bio oštar, preoštar, dok sam gledala svoju kćer kako spušta torbu na pod i izbjegava moj pogled. “Mama, autobus nije došao na vrijeme…” – počela je, ali sam je prekinula mahanjem ruke. “Uvijek imaš neki izgovor! Zašto ne možeš biti kao tvoj brat?”

U tom trenutku, dok sam izgovarala te riječi, srce mi se steglo. Dino je sjedio za stolom, tiho, s knjigom u ruci. On nikad ne kasni, uvijek je poslušan, uvijek me pogleda onim toplim očima i pita treba li mi pomoći. Lejla… Lejla je drugačija. Oduvijek je bila tvrdoglava, buntovna, kao da joj je svijet premalen. I svaki put kad se posvađamo, osjećam kako se između nas diže zid koji ne znam kako srušiti.

Moj muž, Jasmin, često mi kaže: “Pusti je malo, Sanja. I ti si bila takva u njenim godinama.” Ali ja nisam bila takva. Ja sam slušala roditelje, nisam im odgovarala, nisam bježala na koncerte i vraćala se kući s razmazanom šminkom i suzama u očima. “Ne razumiješ ti nju,” kaže mi Jasmin i ode iz sobe, ostavljajući me samu s vlastitim mislima.

Ponekad noću ležim budna i pitam se gdje sam pogriješila. Dino mi dođe tiho u sobu, poljubi me u čelo i kaže: “Laku noć, mama.” Lejla zalupi vratima svoje sobe i pusti muziku preglasno. I svaki put kad joj poželim reći da je volim, nešto me zaustavi – neka gorčina, neka stara povreda koju ni sama ne razumijem.

Jednog dana, dok sam slagala veš u dnevnoj sobi, čula sam kako Dino razgovara s Lejlom u hodniku. “Zašto si uvijek na maminom nišanu?” pitao ju je tiho. Lejla je šutjela nekoliko sekundi pa prošaptala: “Možda zato što nisam dovoljno dobra.” Te riječi su me pogodile kao nož. Nisam znala da me čuje. Nisam znala da tako misli o sebi.

Te noći nisam mogla zaspati. Sjetila sam se svog djetinjstva u Sarajevu, kad sam ja bila ta koja je pokušavala udovoljiti majci koja nikad nije bila zadovoljna. Sjetila sam se kako sam se zaklela da ću svojoj djeci biti drugačija majka. A sada… sada sam bila ista kao ona.

Sljedećeg jutra pokušala sam razgovarati s Lejlom. Sjela sam na rub njenog kreveta dok je gledala kroz prozor. “Lejla…” počela sam nesigurno. Okrenula se prema meni s onim svojim tvrdim pogledom koji me uvijek podsjeti na mene samu. “Znam da misliš da te ne volim,” rekla sam tiho. “Ali volim te. Samo… ponekad ne znam kako to pokazati.”

Nije ništa rekla. Samo je slegnula ramenima i nastavila gledati kroz prozor. Osjetila sam suze u očima, ali nisam ih htjela pokazati. Ustala sam i izašla iz sobe, osjećajući se poraženo.

Dino je bio moj oslonac. On je uvijek znao što reći da me utješi. Kad sam izgubila posao prošle godine, on je bio taj koji mi je donosio čaj i govorio da će sve biti u redu. Lejla je tada samo šutjela i povukla se u sebe. Možda sam tada počela praviti razliku među njima, možda sam tada počela više cijeniti Dinu jer mi je bio lakši.

Ali onda se dogodilo nešto što me natjeralo da preispitam sve. Lejla je jednog dana nestala iz škole. Nazvali su me iz škole i rekli da nije došla na nastavu. Srce mi je stalo od straha. Jasmin i ja smo pretražili cijeli grad, zvali sve njene prijatelje, ali niko nije znao gdje je.

Našli smo je navečer na starom igralištu iza zgrade gdje smo nekad živjeli prije rata. Sjedila je sama na klupi, uplakana. Kad me ugledala, potrčala mi je u zagrljaj kao kad je bila mala djevojčica. Plakala je na mom ramenu i šaptala: “Oprosti, mama… samo sam htjela da vidiš kako mi je.”

Tada sam shvatila koliko sam joj nedostajala – ne kao majka koja naređuje i kritizira, nego kao majka koja voli bezuvjetno. Sjeli smo zajedno na tu klupu i dugo razgovarali. Prvi put nakon mnogo godina osjećala sam da smo opet povezane.

Dino nam se pridružio kasnije, noseći tri tople kifle iz pekare na uglu. Sjedili smo zajedno pod svjetlom stare lampe i smijali se kroz suze.

Od tog dana pokušavam biti bolja majka oboma – i Dini koji mi sve daje bez pitanja, i Lejli koja traži svoje mjesto pod suncem na svoj način. Nije lako. Ponekad opet pogriješim, ponekad opet kažem nešto što ne mislim ili zaboravim zagrliti Lejlu kad joj najviše treba.

Ali učim. Svaki dan učim.

Možda nisam savršena majka, ali volim svoju djecu više od svega na svijetu.

Ponekad se pitam – koliko nas ima koji se bore s istim osjećajem krivnje? Kako vi pronalazite ravnotežu između djece koja su toliko različita? Je li moguće voljeti ih jednako, a opet na različite načine?