Između majke i žene – Kako sam skoro izgubila sebe u tuđoj porodici

“Opet nisi dobro oprala suđe, Ivana! Pogledaj ovu čašu, vidiš li ti ovo?” glas svekrve, gospođe Milene, parao je tišinu kuhinje dok sam stajala pognute glave, osjećajući kako mi obrazi gore od srama i bijesa. U tom trenutku, dok sam stiskala krpu u ruci, poželjela sam nestati. Nije prošlo ni mjesec dana otkako sam se udala za Damira i uselila u njegovu kuću u predgrađu Zagreba, a već sam osjećala da gubim tlo pod nogama.

Damir je bio sve što sam željela – topao, pažljiv, uvijek spreman pomoći. Ali čim bi zakoračio kroz vrata, kao da bi nestao. Sve bi prepustio meni i svojoj majci. “Pusti, mama zna najbolje”, govorio bi kad bih mu se požalila na sitne provokacije: “Zašto nisi ovako? Zašto nisi onako? Kod nas se to radi drugačije.” Nisam imala snage suprotstaviti se ni njemu ni njoj. Moja mama, Jasna, uvijek je govorila: “Budi dobra snaha, izdrži, proći će to.” Ali nije prolazilo.

Jednog jutra, dok sam pripremala kavu, Milena je ušla u kuhinju s pogledom koji je govorio više od riječi. “Ivana, znaš li ti da Damir voli domaće pite? Ne ove tvoje kupovne gluposti.” Osjetila sam knedlu u grlu. “Mogu naučiti praviti pitu, gospođo Milena…” pokušala sam tiho. “Nije to samo naučiti! To je osjećaj, to je tradicija! Ne možeš ti to iz knjige!”

Te večeri, dok smo sjedili za stolom, Damir je šutio dok je njegova majka komentirala svaku moju riječ. “Ivana, nisi ti navikla na ovakav život. Kod vas u Bosni je sve drugačije.” Nisam znala što da kažem. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu.

Dani su prolazili u istom ritmu: Milena bi nadgledala svaki moj pokret, ispravljala me pred gostima, a Damir bi šutio ili se povlačio u svoju sobu. Počela sam sumnjati u sebe – jesam li stvarno toliko nesposobna? Jesam li pogriješila što sam došla ovdje?

Jedne večeri, nakon još jedne svađe oko toga kako slažem rublje, nazvala sam mamu. “Mama, ne mogu više. Osjećam se kao sluškinja. Kao da nisam dovoljno dobra ni za koga.” S druge strane linije čula sam uzdah. “Ivana, moraš naći svoj glas. Ako sad ne postaviš granice, nikad nećeš biti sretna.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć. Sljedećeg jutra odlučila sam razgovarati s Damirom. Sjeli smo za kuhinjski stol dok je Milena bila na tržnici.

“Damire, moramo razgovarati. Osjećam se izgubljeno ovdje. Tvoja mama me ne poštuje i ne mogu više ovako živjeti. Ili ćemo zajedno postaviti granice ili ću otići.”

Damir je prvi put pogledao u mene s ozbiljnošću koju nisam vidjela prije. “Ivana… nisam znao da ti je toliko teško. Znaš da mi je mama sve na svijetu… ali ti si mi žena. Moram nešto poduzeti.”

Nisam mu vjerovala odmah. Ali kad se Milena vratila i počela s novim prigovorima – ovaj put oko toga kako perem prozore – Damir je ustao i rekao: “Mama, dosta! Ivana je moja žena i želim da ima svoj mir ovdje. Ako nešto nije po tvom, reci meni, a ne njoj.” Milena je zanijemila.

Taj trenutak bio je prekretnica. Nije bilo lako – Milena se povukla u sebe, danima nije razgovarala sa mnom. Ali ja sam prvi put osjetila olakšanje. Počela sam izlaziti s prijateljicama iz kvarta, upisala tečaj kuhanja i pronašla posao u obližnjem vrtiću.

Jednog dana Milena me zatekla kako učim djecu praviti kolače. Pogledala me i tiho rekla: “Nisam znala da znaš tako lijepo s djecom.” Prvi put nije bilo ironije u njenom glasu.

Godinama kasnije još uvijek živimo zajedno, ali sada imam svoj prostor i svoj glas. Naučila sam da ljubav prema mužu ne znači gubiti sebe zbog tuđe tradicije ili očekivanja.

Ponekad se pitam: Koliko nas žena živi tuđe živote samo zato što nas tako uče? Gdje smo mi u svemu tome? Možda će netko od vas prepoznati sebe u mojoj priči…