Između tanjura i tišine: Gdje smo pogriješili, Damire?

“Opet si stavila previše luka, Ivana. Znaš da ga ne volim,” Damir je promrmljao, gurajući vilicu po tanjuru. Pogledala sam ga, pokušavajući ne pokazati koliko me boli ta rečenica. Već treću večer zaredom, svaka moja večera završavala je njegovim prigovorima. Jučer je bila juha preslana, prekjučer krumpir premekan. Ali ono što me najviše boljelo nije bio njegov kritički ton, već činjenica da kod njegove mame, gospođe Milene, jede sve – i to s osmijehom.

Sjedila sam za stolom, zureći u svoj tanjur, dok su mi kroz glavu prolazile slike s prošle nedjelje. Damir je kod Milene pojeo dvije porcije sarme i još tražio repete. “Mama, ovo ti je najbolje do sada!” rekao je tada, a meni se srce stisnulo. Nisam znala što više pokušati. Pratila sam recepte, gledala YouTube videe, čak sam i Milenu pitala za savjet. “Ma pusti ga, sinek ti je uvijek bio izbirljiv doma, ali kod mene sve pojede. To ti je tako s muškarcima,” rekla mi je uz smijeh.

Ali nije mi bilo do smijeha. Svaki Damirov komentar bio je kao mala ogrebotina po mom samopouzdanju. Počela sam se pitati jesam li ja problem. Možda nisam dovoljno dobra supruga? Možda nisam dovoljno dobra kuharica? Ili je nešto drugo posrijedi?

Jedne večeri, dok sam rezala povrće za večeru, došla je moja sestra Ana. Sjela je za kuhinjski stol i promatrala me kako nervozno sjeckam mrkvu.

“Opet si napeta zbog Damira?” upitala je tiho.

Slegnula sam ramenima. “Ne znam više što da radim. Kod mene mu ništa ne valja, kod njegove mame sve pojede. Počinjem misliti da sam ja problem.”

Ana je uzdahnula. “Ivana, znaš da to nije do tebe. Sjećaš se kad smo bile male? Mama bi uvijek govorila da tata kod bake pojede i ono što doma neće ni pogledati. To ti je valjda neka muška fora.”

Ali meni to nije bila fora. Osjećala sam se kao da svaki dan polako nestajem iza tih tanjura i kritika. Počela sam izbjegavati zajedničke večere, radije bih jela sama u kuhinji dok Damir gleda televiziju.

Jedne subote odlučila sam napraviti nešto drugačije. Pozvala sam Milenu na ručak. Pripremila sam njenu poznatu musaku prema njezinom receptu, točno onako kako mi je pokazala.

Kad su sjeli za stol, Damir je odmah počeo: “Musaka? Znaš da nisam baš ljubitelj…”

Milena ga je oštro pogledala: “Damire! Kod mene uvijek tražiš još!”

Damir se zacrvenio i šutke počeo jesti. Gledala sam ih oboje i osjećala kako mi srce lupa u grudima.

Nakon ručka Milena mi je prišla dok sam prala suđe.

“Ivana, nemoj se sekirati zbog njega. Muškarci su ti često komplicirani kad su doma. Navikli su da ih mame maze pa očekuju isto od žena. Ali ti si dobra supruga i kuharica. Samo moraš malo više vjerovati sebi.”

Te večeri Damir je došao u kuhinju dok sam spremala čaj.

“Znaš… možda sam bio malo grub zadnjih dana,” rekao je tiho.

Pogledala sam ga bez riječi.

“Nije do tebe… Nekad mi jednostavno fali ono što sam navikao kod mame, ali to ne znači da tvoje nije dobro. Samo… navike su čudna stvar.” Pogledao me kao da traži oprost.

“Znaš li koliko se trudim?” upitala sam ga drhtavim glasom.

Kimnuo je glavom i zagrlio me.

Ali ni taj zagrljaj nije mogao izbrisati osjećaj nesigurnosti koji se uvukao među nas. Počela sam razmišljati o svemu što činim – ne samo u kuhinji, već i u životu. Jesam li previše popustljiva? Jesam li zaboravila na sebe pokušavajući biti savršena supruga?

Sljedećih dana odlučila sam napraviti nešto za sebe. Upisala sam tečaj kuhanja – ne zbog Damira ili Milene, već zbog sebe. Htjela sam ponovno pronaći radost u stvarima koje volim, bez straha od tuđih komentara.

Na tečaju sam upoznala Lejlu iz Sarajeva koja mi je ispričala sličnu priču o svom mužu Adisu i njegovoj mami Fikreti. Smijale smo se zajedno svojim mukama i shvatile da nismo same.

Polako sam počela vraćati svoje samopouzdanje. Više nisam čekala Damirovu pohvalu ili kritiku – kuhala sam za sebe i one koje volim.

Jedne večeri Damir je došao kući s buketom cvijeća.

“Zaslužuješ više nego što ti pokazujem,” rekao je iskreno.

Osmjehnula sam se i shvatila da ljubav nije uvijek savršena – ali mora biti uzajamna.

I sada vas pitam: Koliko ste puta sumnjali u sebe zbog tuđih riječi? Je li važno što drugi misle ili trebamo prvo voljeti sebe?