„Jedan unuk je dovoljan!” – Moja borba za sreću u sjeni svekrve
„Ivana, jesi li ti normalna? Zar ti nije dosta što već imaš jedno dijete? Što će reći ljudi? Kako misliš da ćemo svi to izdržati?”
Riječi moje svekrve, Milene, odzvanjale su mi u glavi dok sam stajala u kuhinji, držeći test na trudnoću u ruci. Ruke su mi se tresle, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Nisam mogla vjerovati da umjesto radosti i zagrljaja, dobijam prijekor i hladnoću. Suprug, Dario, samo je šutio, gledao u pod, kao da ga se to ne tiče. Osjećala sam se sama, izdana, kao da sam napravila nešto strašno.
„Milena, molim vas, ovo je naša odluka”, pokušala sam tiho, ali ona je već podigla glas:
„Naša? Ja sam ovdje cijeli život gradila ovu kuću! Ja znam što je najbolje za ovu obitelj! Jedan unuk je dovoljan! Nećemo valjda završiti kao oni iz susjedstva s četvero djece i stalnim problemima!”
Suze su mi navrle na oči, ali nisam htjela plakati pred njom. Povukla sam se u sobu i zatvorila vrata za sobom. Dario je došao za mnom kasnije te večeri. Sjeo je na rub kreveta i šutio. Čekala sam da nešto kaže, da me zagrli, ali on je samo uzdahnuo:
„Ivana, znaš kakva je mama… Neće joj biti lako. Možda smo stvarno trebali pričekati.”
Osjetila sam kako mi se srce lomi. Zar ni on ne vidi koliko mi treba njegova podrška? Zar ni on ne želi ovo dijete?
Sljedećih dana Milena je bila još hladnija. Počela je izbjegavati razgovore sa mnom, a kad bi pričala, bilo je to samo o tome kako će nam biti teško s dvoje djece, kako će sve pasti na nju jer „Ivana ionako ništa ne zna”. Čak je i našem sinu Luki počela govoriti kako će sada mama imati manje vremena za njega jer „dolazi beba koja će sve promijeniti”.
Moji roditelji žive u Osijeku i nisu mogli često dolaziti. Telefonirala sam mami svaku večer, ali nisam joj imala snage reći koliko mi je teško. Samo bih plakala u tišini nakon razgovora.
Jednog dana, dok sam sjedila na klupi ispred zgrade i gledala Luku kako se igra s djecom iz susjedstva, prišla mi je susjeda Jasmina. Pogledala me zabrinuto:
„Ivana, jesi li dobro? Izgledaš iscrpljeno.”
Nisam mogla više izdržati. Sve sam joj ispričala – o Mileni, o Dariju, o strahu koji me guši svaku noć.
Jasmina me zagrlila:
„Znaš što? Nisi ti kriva što si trudna. Imaš pravo na svoju sreću. Svekrve dođu i prođu, ali djeca ostaju. Bori se za sebe.”
Te riječi su mi dale snagu koju nisam znala da imam. Počela sam razmišljati o sebi, o tome što ja želim. Nisam više htjela biti žrtva tuđih očekivanja.
Kad sam Dariju rekla da želim da razgovaramo sami, bez Milene, pogledao me iznenađeno.
„Dario, ja ovo dijete želim. Neću ga se odreći zbog ničijeg mišljenja. Ako ti ne možeš biti uz mene, bit ću sama. Ali neću dozvoliti da me itko ucjenjuje ili ponižava.”
Prvi put nakon dugo vremena vidjela sam suze u njegovim očima.
„Ivana… Žao mi je. Nisam znao koliko te boli sve ovo. Mama me uvijek kontrolirala… Bojim se suprotstaviti joj.”
„Znam”, rekla sam tiho. „Ali sad moraš birati – ili ćemo biti obitelj ili ću otići.”
Te noći Dario je prvi put stao uz mene pred Milenom.
„Mama, Ivana i ja ćemo imati drugo dijete. To je naša odluka i molim te da to poštuješ.”
Milena je pobjesnila. Vikala je, prijetila da će otići iz kuće, čak je spakirala torbu i otišla kod svoje sestre u Bosanski Brod. Kuća je odjednom postala tiha – ali i lakša za disanje.
Narednih tjedana Dario i ja smo počeli razgovarati kao nekad prije. Pripremali smo sobu za bebu, Luka je crtao slike za svoju sestricu. Milena se nije javljala danima.
Kad se napokon vratila, bila je šutljiva. Nije više komentirala moju trudnoću, ali osjećala sam da me promatra s distance. Nisam joj zamjerila – znala sam da joj treba vremena.
Porod je bio težak. Dario je bio uz mene cijelo vrijeme. Kad sam prvi put primila malu Saru u naručje, znala sam da sam napravila pravu stvar.
Milena je došla u bolnicu dan kasnije. Donijela je malu dekicu za Saru i tiho rekla:
„Nisam bila fer prema tebi. Bojala sam se… Ali vidim da si jaka žena. Oprosti.”
Suze su mi potekle niz lice dok me grlila prvi put otkad sam postala dio ove obitelji.
Danas gledam Luku i Saru kako se igraju na tepihu i pitam se: Zašto žene često moraju birati između svoje sreće i tuđih očekivanja? Zar nije vrijeme da prestanemo živjeti po pravilima drugih i počnemo slušati svoje srce?