Jesam li samo bankomat? – Moja borba za ljubav i poštovanje u vlastitoj porodici

“Mama, kad ćeš opet poslati pare?” – glas moje mlađe kćeri, Lejle, odjeknuo je kroz slušalicu, hladan i poslovan. Nije me pitala kako sam, ni jesam li umorna nakon još jedne duge smjene u staračkom domu u Milanu. Samo to: pare.

Sjedila sam na ivici kreveta u maloj sobi koju dijelim s još jednom ženom iz Travnika. Ruke su mi drhtale dok sam pokušavala pronaći riječi. “Lejla, dušo, znaš da sam poslala prošli tjedan… Kako ste vi? Kako je škola?”

“Dobro je, ali treba mi za ekskurziju. I Amra treba nove tenisice. Tata kaže da ti pitaš kad možeš poslati još.”

Tata. Emir. Moj bivši muž, koji je ostao u Sarajevu s djecom kad sam ja otišla trbuhom za kruhom. On je uvijek znao kako okrenuti stvari na svoju korist. “Reci tati da ću poslati čim dobijem plaću. Volim vas, Lejla.”

S druge strane tišina, pa kratko: “Ok.”

Spustila sam slušalicu i osjetila kako mi suze klize niz obraze. Nisam plakala zbog umora, ni zbog bolova u leđima, ni zbog toga što već pet godina nisam osjetila miris domaće kafe u vlastitoj kuhinji. Plakala sam jer sam shvatila da sam za vlastitu djecu postala samo bankomat.

Kad sam prvi put otišla u Italiju, bilo je to iz nužde. Emir je ostao bez posla, a ja sam gledala kako nam računi rastu, a frižider se prazni. “Samo godinu dana,” rekla sam sebi i njima. “Vratit ću se čim skupim dovoljno da završimo kuću i platimo dugove.” Godina se pretvorila u dvije, pa tri… Sad ih je već šest.

Moje cure su odrasle bez mene. Amra je završila srednju školu, Lejla je već na fakultetu. Ja sam propustila njihove rođendane, prve ljubavi, suze i smijeh. Svaki put kad bih došla kući na kratki odmor, osjećala sam se kao gost u vlastitoj kući.

Jednom prilikom, prošle zime, vratila sam se iznenada. Htjela sam ih obradovati. Donijela sam poklone – parfem za Amru, knjigu za Lejlu, novu jaknu za Emira (iako više nismo bili zajedno). Sjele smo za stol, a atmosfera je bila napeta.

“Mama, možeš li mi potpisati ovo za stipendiju? Treba mi tvoj potpis jer si ti prijavljena kao hranitelj porodice,” rekla je Amra bez pogleda prema meni.

“Naravno, dušo… Ali hajde da popričamo malo. Kako si? Nedostajala si mi.” Pokušala sam joj dotaknuti ruku.

Povukla ju je i ustala: “Moram učiti. Hvala za parfem.”

Lejla je samo slegnula ramenima i nastavila tipkati po mobitelu.

Emir me pogledao preko stola: “Šta si očekivala? Djeca su odrasla bez tebe. Navikla su se da te nema.”

“Ali sve ovo radim zbog njih! Zar ne vide koliko ih volim? Zar im ništa ne znači što sam žrtvovala sve?”

“Njima trebaš ovdje, a ne tamo negdje u Italiji,” odgovorio je hladno.

Te noći nisam mogla zaspati. Gledala sam njihove slike na zidu i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala ostati i trpjeti siromaštvo? Jesam li trebala pustiti da nas dugovi progutaju? Ili sam ipak trebala otići i pokušati im dati bolji život?

Sljedećih mjeseci nastavila sam raditi još više. Slala sam novac redovno, kupovala im sve što su poželjele – najnovije telefone, markiranu odjeću, ljetovanja na Jadranu… Ali svaki put kad bih nazvala ili poslala poruku, odgovor bi bio isti: “Hvala mama, možeš li još ovo… možeš li još ono…”

Jedne večeri, nakon posebno teškog dana na poslu, sjela sam s kolegicom Marinom iz Splita.

“Znaš li ti koliko puta me sin pitao kako sam? Nikad! Samo šalji pare!” nasmijala se gorko.

“Isto je i kod mene,” odgovorila sam tiho. “Ponekad mislim da smo mi majke iz inostranstva samo bankomati za svoju djecu.”

Marina me pogledala sa suosjećanjem: “Ali znaš šta? Nisi ti kriva. Kriv je ovaj sistem što nas tjera da biramo između kruha i ljubavi.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.

Nakon nekoliko mjeseci odlučila sam – vraćam se kući zauvijek. Spremila sam kofere i kupila kartu za Sarajevo.

Kad sam stigla kući, cure su bile iznenađene.

“Mama? Zar nisi trebala još ostati?” pitala je Lejla zbunjeno.

“Ne mogu više živjeti daleko od vas. Želim biti ovdje, s vama.”

Amra je slegnula ramenima: “A šta ćemo sad s parama? Tata nema dovoljno za sve troškove…”

Osjetila sam kako mi srce puca na hiljadu komadića.

“Zar vam ništa ne znači što sam tu? Zar vam nije stalo do mene kao majke?”

Lejla je šutjela dugo, pa tiho rekla: “Navikle smo da te nema… Ne znam kako sad da budemo porodica.”

Tih dana trudila sam se biti prisutna – kuhala sam im omiljena jela, išla s njima u šetnje, pokušavala razgovarati o svemu što su propustile reći mi godinama.

Ali zid između nas bio je visok i hladan.

Jedne večeri sjela sam sama na balkon i gledala svjetla Sarajeva kako trepere pod snijegom.

Pitala sam se: “Jesam li pogriješila što sam otišla? Hoće li mi ikada oprostiti što ih nisam grlila kad im je trebalo? Ili ću zauvijek ostati samo bankomat u njihovim očima?”

Šta vi mislite – može li se izgubljena bliskost vratiti ili su neke rane previše duboke?