Kad djeca zaborave roditelja: Priča o samoći i teškim odlukama
“Zar je moguće da sam im toliko malo značila?” ponavljala sam sebi dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, zureći u hladnu šalicu kave. Sat je otkucavao devet navečer, a moj stan u sarajevskom naselju Grbavica bio je ispunjen tišinom koja je boljela više od svake riječi. Telefon je šutio već danima. Niko od moje djece nije zvao, a prošlo je više od mjesec dana otkako su me posljednji put posjetili.
Suze su mi klizile niz obraze dok sam gledala stare fotografije: Ena s osmijehom bez prednjih zubi, Dario u prvom razredu s prevelikom torbom, i najmlađa, Mirela, koja mi je uvijek govorila: “Mama, ti si moje sunce.” Gdje su nestale te riječi? Gdje su nestala ta djeca?
Sjećam se dana kad sam ostala udovica. Djeca su tada bila mala, a ja sam radila dva posla – danju u školskoj kuhinji, noću čistila stubišta po zgradama. Nikad nisam žalila. Sve za njih. Da imaju što obući, da ne osjete glad, da mogu studirati. I jesu – Ena je završila medicinu u Zagrebu, Dario radi u banci u Mostaru, a Mirela je otišla u Njemačku za boljim životom. Svi su uspjeli. Svi osim mene.
“Mama, nemoj biti tužna, radimo puno, ne stignemo doći,” govorila bi Ena preko WhatsAppa, ali uvijek na brzinu, kao da joj smetam. Dario bi mi slao novac za režije i mislio da je to dovoljno. Mirela bi se javljala samo kad joj treba nešto iz stare kuće ili kad joj treba savjet oko djece.
Jedne večeri, kad mi je srce bilo najteže, odlučila sam im napisati poruku. “Draga djeco, osjećam se usamljeno i zaboravljeno. Ako vam više nisam važna, možda je bolje da prestanemo glumiti porodicu. Ili ćete me češće posjećivati ili ću prodati stan i otići negdje gdje me niko ne poznaje.” Poslala sam poruku i odmah požalila. Ruke su mi drhtale. Što sam to napravila?
Telefon je zazvonio tek sutradan. Prva se javila Ena.
“Mama, kako možeš tako nešto napisati? Znaš li koliko radim? Znaš li koliko mi je teško?”
“Znam, dijete moje, ali ja sam sama ovdje…”
“Pa nisi jedina koja je sama! I ja sam sama u Zagrebu!”
Nisam znala što reći. Osjetila sam kako se zid između nas podiže još više.
Dario se javio porukom: “Mama, nemoj dramatizirati. Novac ti šaljem redovno. Ako ti treba još nešto, reci.”
Mirela nije ni odgovorila tri dana. Kad se napokon javila, rekla je: “Mama, ne mogu sad o tome pričati. Imam svoje probleme.”
Ostala sam sjediti u toj tišini koja je postala moj jedini prijatelj. Počela sam sumnjati u sebe – jesam li bila previše stroga? Jesam li ih previše razmazila? Jesam li ih naučila da ljubav znači samo žrtvu?
Dani su prolazili sporo. Komšinica Fata me pitala: “Ljiljo, što si tako potištena? Djeca su ti dobra, svi rade vani!”
“Jesu, Fato, ali šta mi to vrijedi kad ih nemam uz sebe?”
Fata me pogledala sažaljivo: “Takva su vremena došla. Djeca idu za svojim životima. Mi ostajemo sami s uspomenama.”
Jedne subote odlučila sam otići na pijacu. Možda će mi ljudi pomoći da zaboravim na bol. Na štandu sa cvijećem srela sam starog prijatelja iz mladosti, Ivana.
“Ljiljana! Kako si? Nisi se promijenila ni malo!”
Nasmijala sam se prvi put nakon dugo vremena.
“Ma eto, borim se kao i svi. Djeca su otišla svojim putem…”
Ivan me pogledao s razumijevanjem: “I meni su djeca po svijetu. Ali znaš šta? Ne smiješ dopustiti da te samoća pojede. Moraš živjeti za sebe.”
Te večeri dugo sam razmišljala o njegovim riječima. Možda stvarno trebam početi živjeti za sebe? Ali kako kad mi srce svaki dan puca od čežnje za djecom?
Nakon nekoliko dana Mirela me nazvala.
“Mama… Razmišljala sam o tvojoj poruci. Znam da ti nije lako. Možda bismo mogli doći na vikend svi zajedno?”
Srce mi je poskočilo od radosti i tuge istovremeno.
“Voljela bih to više od svega na svijetu,” rekla sam tiho.
Kad su napokon došli svi troje s unucima, stan je bio pun smijeha i galame kao nekad. Ali osjećala sam da nešto visi u zraku.
Nakon ručka Ena je sjela kraj mene.
“Mama, oprosti ako smo te zanemarili. Ali moraš razumjeti – život nam je težak. Nismo više djeca koju si mogla okupiti oko stola kad god poželiš.”
Pogledala sam ih sve troje – odrasli ljudi sa svojim brigama i umorom na licima.
“Znam da niste više djeca… Ali ja ću uvijek biti vaša mama kojoj ste potrebni više nego ikad prije,” prošaptala sam.
Te večeri kad su otišli, opet sam ostala sama u stanu punom tišine i mirisa njihove prisutnosti koja brzo iščezava.
Pitam se: Jesam li bila prestroga s ultimatumom ili sam im napokon pokazala koliko boli njihova odsutnost? Je li roditeljska ljubav uvijek žrtva ili ima pravo na uzvraćenu pažnju?