Kad dom nije utočište: Priča jedne bosanske majke

“Opet nisi posolila supu kako treba, Amira! Zar je toliko teško pratiti recept?” glas moje svekrve, Fikrete, odjekuje kroz kuhinju dok pokušavam sakriti drhtanje ruku. Pogledam prema mužu, Jasminu, nadajući se barem nekoj podršci, ali on samo slegne ramenima i nastavi gledati televiziju. Osjećam kako mi srce tone. Još jedan dan u kojem sam pogriješila, još jedan dan u kojem nisam dovoljno dobra.

Nekad sam vjerovala da će brak donijeti sigurnost i toplinu. Odrasla sam u malom mjestu kod Zenice, u porodici gdje su se problemi rješavali razgovorom, a ne šutnjom ili prijekorom. Kad sam upoznala Jasmina, činilo se da dijelimo iste vrijednosti. Ali čim smo se vjenčali i preselili kod njegovih roditelja, sve se promijenilo. Fikreta je preuzela kontrolu nad svakim aspektom mog života – od toga kako perem veš do toga šta kuham za djecu.

“Amira, nisi još očistila hodnik? Gosti će doći za sat vremena!” vikne ona iz dnevne sobe. U meni raste bijes, ali ga gutam. Znam da ako odgovorim, Jasmin će stati na njenu stranu. “Pusti mamu, ona zna najbolje,” često mi govori. Ali ja više ne znam gdje je moje mjesto.

Moja djeca, Lejla i Haris, često me pitaju zašto sam tužna. “Mama, što plačeš kad misliš da ne gledamo?” Lejla me jednom pitala dok sam slagala veš u njihovoj sobi. Nisam znala šta da joj kažem. Kako objasniti djetetu da se mama osjeća kao gost u vlastitoj kući?

Jedne večeri, dok sam prala suđe, čula sam Fikretu kako šapuće Jasminu: “Trebao si naći bolju ženu. Ova nikad neće biti kao ja.” Suze su mi potekle niz lice, ali sam nastavila ribati tanjire kao da ništa nije bilo. Kad sam kasnije pokušala razgovarati s Jasminom, samo je odmahnuo rukom: “Prestani dramatizirati. Znaš kakva je mama.”

Počela sam sumnjati u sebe. Možda stvarno nisam dovoljno dobra? Možda bih trebala više slušati Fikretu? Ali svaki put kad pokušam udovoljiti njenim zahtjevima, ona pronađe novu zamjerku. “Zašto si obukla Harisu tu majicu? Znaš da mu ne stoji plava boja!” ili “Lejla je opet kasnila na časove – gdje si ti bila?”

Moja prijateljica Sanela jedina je kojoj mogu reći istinu. Sastajemo se povremeno na kafi u maloj slastičarni kod škole. “Amira, moraš se zauzeti za sebe!” govori mi odlučno dok miješa kafu. “Ako ti ne kažeš šta ti smeta, niko neće znati koliko patiš.” Ali ja ne znam kako. Bojim se da ću izgubiti sve – dom, djecu, možda čak i sebe.

Jednog dana, nakon još jedne svađe oko toga kako sam pogrešno složila posteljinu, odlučila sam otići kod psihologa u Dom zdravlja. “Amira, vi ste osoba koja zaslužuje poštovanje,” rekla mi je psihologinja Azra nakon što sam joj ispričala sve. “Morate pronaći svoj glas. Niste sami.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam se vraćala kući.

Počela sam pisati dnevnik. Svaku večer zapisujem šta me povrijedilo i šta bih voljela promijeniti. To mi pomaže da shvatim da nisam luda – da su moji osjećaji stvarni i opravdani.

Jedne noći, nakon što je Fikreta opet vikala na mene zbog neke sitnice, skupila sam hrabrost i rekla: “Dosta! Ovo je i moj dom. Želim da me poštujete kao što ja poštujem vas.” Nastao je muk. Jasmin me gledao iznenađeno, a Fikreta je prvi put ostala bez riječi.

Nije bilo lako nakon toga. Dani su prolazili u napetosti, ali osjećala sam olakšanje što sam napokon rekla ono što mislim. Djeca su primijetila promjenu – Lejla mi je nacrtala crtež na kojem smo nas dvije zagrljene ispod sunca.

I dalje nije savršeno. Fikreta ponekad pokušava vratiti staru dinamiku, ali sada znam da imam pravo na svoje mišljenje i osjećaje. Jasmin polako shvata koliko mi je bilo teško svih ovih godina.

Ponekad se pitam: Koliko nas žena živi ovako – tiho pateći između četiri zida? Koliko nas se boji reći istinu iz straha da ne izgubimo ono malo mira što imamo? Možda će moja priča pomoći nekome da pronađe svoj glas prije nego što izgubi sebe.