Kad je svekrva pitala: ‘Pa što, uzimamo li kredit?’ – a ja sam bila nevidljiva. Moja priča o povratku mami

“Ivana, pa što šutiš? Jel’ ti misliš da ćeš cijeli život biti podstanar?” – glas moje svekrve, gospođe Milene, odjekivao je kroz kuhinju dok sam rezala luk za ručak. Janek je sjedio za stolom, gledao u mobitel i šutio. Osjetila sam kako mi se grlo steže, ali nisam imala snage odgovoriti. Bila sam nevidljiva. U vlastitoj kući, među ljudima koji su mi trebali biti najbliži.

Nisam ni sanjala da će moj život nakon vjenčanja s Jankom izgledati ovako. Upoznali smo se na faksu, na Ekonomiji, zaljubili se na prvu, a nakon dvije godine odlučili vjenčati. Svi su govorili da smo savršen par – on miran, ja temperamentna, ali se nadopunjujemo. Prvi problemi počeli su čim smo se uselili kod njegovih roditelja u stan na Trešnjevci. “Samo privremeno, dok ne skupimo za svoje”, govorili su. Ali privremeno se pretvorilo u dvije godine.

“Ivana, nisi dobro posolila juhu!” – viknula bi Milena iz dnevnog boravka. “Janko voli više soli!” Janko bi samo slegnuo ramenima i nastavio gledati televiziju. Svaki dan bio je isti: posao, povratak kući, kritike, šutnja. Nisam imala nikoga s kim bih razgovarala. Moja mama je živjela sama u Sesvetama otkad je tata preminuo, a ja sam joj rijetko išla jer nisam htjela da vidi koliko sam nesretna.

Svekrva je bila glavna za sve – od toga što ćemo jesti do toga kad ćemo prati veš. “Ivana, nisi dobro objesila rublje! Moraš ovako!” – pokazivala bi mi kao da imam pet godina. Janko nikad nije stao na moju stranu. “Pusti mamu, znaš kakva je…” šapnuo bi navečer kad bih mu pokušala reći kako se osjećam. Ali nije znao. Nije ni pokušavao znati.

Onda je došla ta famozna večera kad je Milena izgovorila: “Pa što, uzimamo li kredit ili ne?” Sjedili smo svi za stolom, a ona je već imala papire iz banke. “Janko, ti imaš siguran posao u banci, Ivana radi u računovodstvu… Vrijeme je da kupite stan!” Pogledala me kao da sam predmet, a ne osoba. “Ivana, što ti misliš?”

Htjela sam reći: “Ne želim kredit! Ne želim još jednu obavezu! Ne želim živjeti pod tvojim uvjetima!” Ali riječi su mi zapele u grlu. Janko je samo kimnuo glavom: “Pa možemo probati…”

Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop i osjećala se kao da tonem. Prisjetila sam se dana kad sam s mamom sjedila na balkonu i smijale smo se do suza. Kad sam imala osjećaj da vrijedim, da me netko vidi i čuje. Sada sam bila samo sjena.

Sljedećih dana svekrva je preuzela organizaciju kredita – obilazila banke, zvala agente za nekretnine, dogovarala sastanke bez da me išta pita. Janko je išao s njom, a mene su ostavljali doma da kuham i čistim. Jedne večeri, dok sam slagala veš u spavaćoj sobi, čula sam kako Milena govori Janku: “Vidiš ti nju? Ništa ne inicira! Sve moraš ti!”

Te riječi su me slomile. Sjela sam na krevet i počela plakati kao dijete. Nisam znala tko sam više. Sljedeće jutro otišla sam na posao s crvenim očima i odlučila nazvati mamu.

“Mama… mogu li doći večeras? Samo malo…”

Nije pitala ništa, samo je rekla: “Naravno, dušo.” Kad sam stigla, zagrlila me tako jako da su mi sve maske pale. Ispričala sam joj sve – o Mileni, o Janku, o kreditu koji nisam željela.

“Ivana, ti nisi dužna nikome ništa osim sebi”, rekla mi je tiho dok smo pile čaj u kuhinji. “Ako te ne vidi onaj tko bi trebao biti tvoj oslonac, možda je vrijeme da vidiš samu sebe.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć. Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s Jankom. “Ne mogu više ovako… Osjećam se kao gost u vlastitom životu.” On bi samo odmahnuo rukom: “Opet ti dramatiziraš… Mama samo želi najbolje za nas!”

Ali ja više nisam mogla. Jednog popodneva spakirala sam nekoliko stvari u torbu i otišla kod mame. Janko nije ni pokušao zaustaviti me – samo je rekao: “Radi što hoćeš.” Milena me nije ni pogledala kad sam izlazila iz stana.

Prvih dana kod mame osjećala sam se kao da dišem punim plućima prvi put nakon dugo vremena. Počela sam ponovno kuhati s njom, šetati po Maksimiru, smijati se bez razloga. Prijateljice su mi dolazile na kavu i govorile: “Ivana, nisi ti kriva što si htjela biti sretna.” Polako sam vraćala sebe.

Janko mi se javio tek nakon mjesec dana – porukom: “Jesi li sigurna da želiš ovako završiti?” Nisam mu odgovorila odmah. Trebalo mi je vremena da shvatim da ne želim život u kojem me nema.

Danas radim na sebi, upisala sam tečaj stranih jezika i razmišljam o preseljenju u Rijeku gdje živi moja najbolja prijateljica Ana. Mama kaže: “Samo hrabro! Život je tvoj.” Ponekad me zaboli kad pomislim na ono što sam izgubila, ali još više me boli pomisao na ono što bih izgubila da sam ostala.

Pitam vas – koliko nas još živi tuđe živote jer nas strah sputava? Koliko nas još šuti dok drugi odlučuju umjesto nas? Možda je vrijeme da budemo vidljive.