Kad jesen života donese proljeće: Moje neočekivano majčinstvo u 47. godini
“Jesi li ti normalna, Jasmina? U tvojim godinama?” glas mog muža, Zorana, odjekivao je kroz stan kao grom. Stajala sam nasred dnevnog boravka, držeći test za trudnoću u ruci, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Nisam znala što da kažem. Niti kako da mu objasnim da nisam planirala, da nisam ni sanjala da ću još jednom postati majka – pogotovo sada, kad su mi djeca već odrasla i kad sam mislila da sam napokon pronašla malo mira za sebe.
Moja kćerka Lana, studentica medicine u Zagrebu, gledala me s nevjericom preko video poziva. “Mama, pa to nije normalno! Šta će ljudi reći? Zar ti nije dosta svega?” Njen brat Filip, koji je tek završio srednju školu u Sarajevu, samo je šutio. Znam ga – kad šuti, najviše ga boli.
Noćima nisam spavala. U glavi su mi se vrtjele riječi: sramota, odgovornost, rizik. Sjećam se kako sam sjedila na balkonu, gledala kišu što pada po starim krovovima Sarajeva i pitala se: “Jesam li sebična? Hoću li moći izdržati? Hoće li ovo dijete biti zdravo?”
Zoran je postao hladan. Povukao se u sebe, izbjegavao me. Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, rekao je: “Jasmina, mi smo svoje odradili. Zar hoćeš opet pelene, neprospavane noći? Ja ne mogu više.”
Osjetila sam kako mi suze naviru. “Zorane, ovo dijete nije tražilo da dođe na svijet. Ali sada je tu. Ne mogu… ne mogu ga samo tako odbaciti.”
On je ustao i otišao bez riječi. Te noći sam prvi put osjetila pravi strah – ne od trudnoće, nego od samoće.
Moja sestra Mirela iz Osijeka bila je jedina koja me pokušala razumjeti. “Jasmina, znam da ti je teško. Ali možda je ovo znak… možda ti život daje još jednu priliku za sreću. Ne slušaj druge. Slušaj sebe.”
Ali kako slušati sebe kad svi oko tebe viču? Kad ti susjeda Ankica na stubištu dobaci: “Auuu, Jasmina, pa ti ćeš biti baka i mama u isto vrijeme!” Kad ti doktorica na pregledu kaže: “Znate li vi koliki su rizici u vašim godinama?”
Počela sam se povlačiti iz društva. Nisam išla na kave s prijateljicama jer sam znala da će me ispitivati i ogovarati čim okrenem leđa. U trgovini sam osjećala poglede na sebi – kao da svi znaju moju tajnu.
Jedne večeri Lana mi je poslala poruku: “Mama, izvini što sam bila gruba. Samo se bojim za tebe. Volim te.” Plakala sam dugo nakon toga.
Trudnoća nije bila laka. Mučnine, nesanica, stalni pregledi i strahovi. Ali najteže su bile riječi – one koje bole više od igle ili skalpela.
Jednog dana Filip je došao do mene dok sam ležala na kauču. Sjeo je pored mene i tiho rekao: “Mama… ako si ti odlučila da rodiš, ja ću ti pomoći. Možda će biti čudno imati brata ili sestru koja mi može biti dijete… ali tvoje dijete je i moje dijete.” Taj trenutak mi je dao snagu kakvu nisam imala mjesecima.
Zoran se polako vraćao sebi. Počeo je dolaziti na preglede sa mnom, držao me za ruku kad su doktori govorili o mogućim komplikacijama. Jedne noći mi je šapnuo: “Možda smo ludi… ali možda nam baš to treba da opet budemo obitelj.”
Kad sam rodila malu Saru u travnju, osjećala sam se kao da mi je srce ponovno procvjetalo nakon duge zime. Držala sam je u naručju i znala – sve boli, svi strahovi i suze su vrijedili tog trenutka.
Danas Sara ima šest mjeseci. Lana joj pjeva uspavanke preko videopoziva iz Zagreba, Filip joj pravi smiješne grimase, a Zoran joj nosi igračke iz svake trgovine u koju uđe.
Ali još uvijek osjećam poglede i šaputanja iza leđa. Još uvijek me pitaju jesam li baka ili mama. Još uvijek me nekad uhvati strah – hoću li imati snage kad ona krene u školu? Hoću li doživjeti njenu maturu?
Ali onda pogledam Saru i pomislim: Zar ljubav ima rok trajanja? Zar majčinstvo ima godine? Šta biste vi uradili na mom mjestu?