Kad majka odbije biti oslonac: Priča samohrane majke iz Sarajeva
“Ne mogu ti pomoći, Amra. Imam i ja svoj život!” riječi su koje su mi odzvanjale u ušima dok sam stajala na pragu majčinog stana, držeći za ruku malog Tarika, dok su Lejla i Ajla stajale iza mene, zbunjene i umorne. Bio je to treći dan nakon što smo Emira ispratili na vječni počinak. Kiša je padala, a ja sam osjećala kako mi se cijeli svijet ruši pod nogama.
“Mama, molim te… Samo da ih pričuvaš dok odem na razgovor za posao. Ne tražim ništa drugo,” glas mi je drhtao, ali ona je samo odmahnula rukom.
“Amra, znaš da imam problema s leđima. I još me boli glava od svega ovoga. Djeca su tvoja odgovornost.”
Zatvorila je vrata, a ja sam ostala stajati na stubištu, pokušavajući ne zaplakati pred djecom. Tarik me povukao za rukav: “Mama, hoćemo li sada kući?” Kimnula sam, iako nisam imala pojma kako ću dalje.
Emir je bio stub naše male obitelji. Radio je kao vozač autobusa, uvijek nasmijan, uvijek spreman pomoći svakome. Njegova smrt od srčanog udara bila je šok za cijelu mahalu, ali najviše za nas. Djeca su još uvijek pitala kad će tata doći kući. Nisam imala snage objasniti da ga više nikada neće vidjeti.
Prva noć bez njega bila je najteža. Lejla je plakala cijelu noć, Ajla je šutjela i gledala u prazno, a Tarik se stisnuo uz mene kao da se boji da ću i ja nestati. Nisam spavala ni minute. Ujutro sam skuhala čaj i pokušala im objasniti da moramo biti jaki, ali nisam bila sigurna vjerujem li u to ni sama.
Sljedećih dana pokušavala sam pronaći posao. Prijavljivala sam se svuda – u pekaru kod Senade, u trgovinu kod Jasmina, čak sam pitala i u vrtiću gdje su išle Lejla i Ajla. Svuda isto: “Žao nam je, Amra, ali trenutno nemamo mjesta.” Novac koji smo imali brzo se topio. Računi su stizali jedan za drugim, a hladnjak je bio sve prazniji.
Jednog jutra zazvonio je telefon. Bila je to moja sestra Mirela iz Mostara.
“Amra, čula sam što se dogodilo… Zašto mi nisi odmah javila?”
“Nisam imala snage pričati… Sve je nekako nestvarno. Mama ne želi pomoći, a ja ne znam više šta da radim.”
“Znaš kakva je ona… Nikad nije bila nježna ni prema meni. Ali ne brini, poslat ću ti nešto novca dok ne staneš na noge. I pokušaj kod tetke Fikrete, možda ona može pričuvati djecu kad ideš na razgovore.”
Zahvalila sam joj kroz suze. Tetka Fikreta je pristala pomoći nekoliko puta tjedno, ali i ona je imala svoje unuke i nije mogla stalno biti tu.
Jednog dana, dok sam čekala pred školom da pokupim Lejlu i Ajlu, prišla mi je komšinica Azra.
“Amra, čula sam da tražiš posao. Moj muž traži nekoga za čišćenje kancelarija par sati dnevno. Nije puno para, ali bolje išta nego ništa.”
Pristala sam bez razmišljanja. Prvi dan na poslu bio je težak – ruke su mi bile crvene od deterdženta, leđa su me boljela, ali osjećala sam olakšanje što ću barem moći kupiti djeci kruh i mlijeko.
Navečer sam sjela za stol s djecom.
“Mama danas radi!” rekla sam s osmijehom koji nije bio iskren.
Lejla me pogledala ozbiljno: “Hoćeš li sada biti manje tu?”
Zastala sam. “Možda malo manje nego prije… Ali uvijek ću biti tu za vas kad vam zatrebam. Obećavam.”
Noći su bile najteže. Kad bi djeca zaspala, sjedila bih sama u mraku i razmišljala o svemu što sam izgubila – muža, sigurnost, podršku vlastite majke. Ponekad bih uzela telefon i gledala stare slike s Emira – njegov osmijeh, zagrljaje s djecom… Suze bi same tekle.
Jedne večeri zazvonio je mobitel. Bila je to mama.
“Amra… Jesi dobro?”
Glas joj je bio hladan kao uvijek.
“Jesam, mama. Djeca su dobro. Snašla sam se nekako.”
Nastao je muk.
“Dobro… Samo sam htjela znati kako ste.” Prekinula je poziv prije nego što sam stigla išta reći.
Pitala sam se gdje sam pogriješila – jesam li bila loša kćerka? Zašto mi nije mogla pružiti barem malo topline kad mi je najviše trebala?
S vremenom sam naučila osloniti se samo na sebe. Djeca su rasla, a ja sam radila sve što sam mogla da im ništa ne fali. Ponekad bi Lejla pitala za baku: “Zašto nas baka ne voli kao druge bake?” Nisam znala što da kažem pa bih ih samo zagrlila.
Godinama kasnije, kad su djeca već bila tinejdžeri, mama se razboljela. Došla sam joj u bolnicu s Tarikom.
“Amra… oprosti ako nisam bila bolja majka,” šapnula je tiho.
Nisam znala što reći. U meni se miješalo toliko osjećaja – ljutnja, tuga, olakšanje… Samo sam joj stisnula ruku.
Danas, kad pogledam unatrag, pitam se: Je li moguće oprostiti roditelju koji te ostavi kad ti najviše treba? I koliko nas takvih ima među nama – žena koje same nose cijeli svijet na svojim leđima? Podijelite svoje priče sa mnom – možda ćemo zajedno pronaći odgovore.