Kad majka više nije potrebna: Ispovijest kćeri na grobu
“Zašto si uvijek tako hladna prema meni, Ivana?” Majčin glas bio je tih, ali svaka riječ rezala je kroz tišinu dnevne sobe kao nož. Sjedila je u staroj fotelji, ruke preklopljene u krilu, a pogled joj je bio uprt negdje kroz mene, kao da sam prozirna. Pored nje je sjedila moja sestrična Lejla, uvijek spremna donijeti čaj ili pokriti je dekicom. Ja sam stajala na vratima, torba mi je visjela s ramena, spremna da odem čim razgovor postane previše.
“Nisam hladna, mama. Samo… umorna sam. S posla, s djecom, sa svime.” Nisam ni sama vjerovala u vlastite riječi. Istina je bila da sam umorna od njezinih zamjerki, od osjećaja da nikad nisam dovoljno dobra. U Zagrebu sam gradila život iz temelja, sama s dvoje djece nakon razvoda, i svaki put kad bih došla u rodni Osijek, osjećala sam se opet kao ona nesigurna djevojčica kojoj ništa ne polazi za rukom.
Lejla me pogledala ispod obrva. “Teta ti samo želi pomoći. Znaš da joj nije lako otkad je djed umro.”
Prešutjela sam odgovor. U meni se miješala ljutnja i tuga. Majka je bila sve slabija, ali ja sam bila previše ponosna da to priznam. Svaki naš susret završavao je istim riječima: “Ti si uvijek bila tvrdoglava kao otac. Nikad ne znaš reći oprosti.” A ja bih svaki put otišla bez zagrljaja.
Te večeri, kad sam zadnji put vidjela majku živu, kiša je padala po blatnjavom dvorištu. Odlazila sam bez pozdrava, a ona je ostala sjediti u polumraku, s Lejlom koja joj je brisala suze. Nisam se okrenula.
Pet godina kasnije stojim pred njezinim grobom na Aninom groblju. U ruci držim svježe cvijeće, ali ono što me najviše boli jest težina neizgovorenih riječi. Oko mene šušti lišće, a hladan vjetar nosi miris zemlje i svijeća.
“Mama, oprosti mi…” šapćem kroz suze. “Oprosti što nisam znala biti bolja kćer. Što nisam znala slušati kad si pričala o svojim strahovima i bolovima. Što sam mislila da ćeš uvijek biti tu da te mogu zagrliti kad poželim.”
Sjećanja naviru kao bujica: kako me učila plesti pletenice za školu, kako smo zajedno kuhale sarmu za Božić, kako me tješila kad me Ivan ostavio. A onda se sjetim i svih onih trenutaka kad sam joj okrenula leđa jer mi je bilo lakše pobjeći nego ostati i suočiti se s vlastitim slabostima.
Lejla mi prilazi tiho, stavlja ruku na rame. “Znaš da te voljela više od svega? Samo nije znala to pokazati drugačije.”
“Znam,” odgovaram kroz jecaje. “Ali sad više nema nikoga kome bih mogla reći oprosti.”
Lejla uzdahne. “Svi mi griješimo prema roditeljima dok su živi. Misliš li da bi ti zamjerila?”
Ne znam odgovor. Znam samo da mi nedostaje svaki dan – njezin glas na telefonu, njezine brige oko mog zdravlja, čak i njezine kritike koje su me tjerale da budem bolja.
Nakon sprovoda, obitelj se raspala na sitne komadiće. Brat Dario više ne dolazi kući; kaže da ga sve podsjeća na nju i da ne može podnijeti prazninu u stanu. Otac se povukao u sebe, rijetko govori i još rjeđe izlazi iz kuće. Ja sam ostala između dva grada – između prošlosti koju ne mogu promijeniti i sadašnjosti koja me guši krivnjom.
Jednom sam sanjala majku. Stajala je na pragu kuće, nasmijana kao nekad dok sam bila mala. Pružila mi je ruku i rekla: “Ivana, vrijeme je da sebi oprostiš.” Probudila sam se u suzama i shvatila da možda nikad neću moći zatražiti njezin oprost, ali mogu pokušati biti bolja majka svojoj djeci.
Moja kći Ana često me pita: “Mama, zašto si tužna kad pričamo o baki?” Ne znam kako joj objasniti da tuga dolazi iz ljubavi koju nisam znala pokazati na vrijeme.
Ponekad se pitam koliko nas još hoda ovim gradovima s istom krivnjom u grudima – koliko nas čeka pravi trenutak za oprost koji možda nikad neće doći? Koliko nas zaboravlja reći volim te dok još ima kome?
Možda će ova priča nekome biti podsjetnik da zagrli svoju majku danas, a ne sutra.
I dok stojim pred hladnim kamenom na kojem piše njezino ime, pitam se: Je li moguće pronaći mir kad više nema nikoga kome bismo mogli reći oprosti? Je li kasno za ljubav kad ostane samo tišina?