Kad me svekrva izbacila iz kuće dok je muž bio na putu: Ispovijest jedne žene iz Sarajeva
“Ne možeš više ostati ovdje!” vrištala je svekrva, njene riječi su parale zrak baš kao što je grmljavina parala nebo iznad Sarajeva te noći. Stajala sam u hodniku, bosa, s jaknom prebačenom preko pidžame, dok su mi suze klizile niz lice. “Adnan nije ovdje da te štiti! Ovo je moja kuća!”
Ruke su mi drhtale dok sam pokušavala pronaći mobitel u torbi. “Molim te, Sabina, nemoj ovo raditi. Samo dok se Adnan ne vrati…”
“Ne zanima me! Dosta mi je tvojih pogleda, tvojih komentara kako nešto nije čisto ili kako bi ti drugačije kuhala! Ja sam ovdje gazdarica!”
Nisam imala gdje. Moji roditelji su umrli prije nekoliko godina, a sestra mi živi u Mostaru i ima troje male djece. Prijateljice? Sve su se nekako udaljile otkako sam se udala za Adnana. Uvijek sam mislila da je to normalno, da brak mijenja odnose, ali sada sam shvatila koliko sam zapravo sama.
Stajala sam pred vratima zgrade, kiša me natapala do kože. U tom trenutku, osjećala sam se kao dijete koje je izgubilo sve što ima. Sjetila sam se dana kada sam prvi put došla u ovu kuću, kako me Sabina hladno odmjerila od glave do pete i rekla: “Nadam se da znaš kuhati sarmu. Moj sin voli samo domaće.” Tada sam se nasmijala, misleći da je to šala. Danas znam da nije bila.
Nazvala sam Adnana. Javio se nakon trećeg zvona, umoran glas s druge strane: “Šta je bilo, Amra? Znaš da imam sastanak…”
“Adnane, Sabina me izbacila iz kuće. Stojim vani na kiši. Ne znam šta da radim.”
Tišina. Duga, bolna tišina.
“Amra… ne mogu sad ništa. Znaš kakva je ona. Pokušaj joj popustiti. Sutra se vraćam pa ćemo pričati.”
Taj trenutak mi je slomio srce više nego svekrvine riječi. Moj muž, moj oslonac, nije bio tu za mene. Nisam imala snage dalje moliti.
Otišla sam kod komšinice Azre, koja me primila bez riječi, samo me zagrlila i skuhala mi čaj. Sjedeći u njenoj kuhinji, gledala sam kroz prozor kako kiša neumorno pada po praznim ulicama Grbavice.
“Znaš, Amra,” rekla je Azra tiho, “nije ti lako. Ali moraš odlučiti – ili ćeš uvijek biti gost u vlastitoj kući ili ćeš jednom reći dosta.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć dok sam ležala na njenom kauču. Sjetila sam se svih onih sitnih poniženja: kad bi Sabina prevrnula očima jer nisam dovoljno slano začinila supu, kad bi Adnan šutio dok bi ona prigovarala zbog mog porijekla iz Zenice, kad bih ja gutala knedle i uvjeravala sebe da će biti bolje.
Sljedeće jutro vratila sam se u stan po stvari. Sabina me dočekala na vratima s prekrštenim rukama.
“Vidiš da možeš i bez njega,” rekla je podrugljivo.
“Došla sam po svoje stvari,” odgovorila sam mirno, ali unutra sam gorjela od bijesa i srama.
Dok sam pakovala kofere, Adnan je stigao. Pogledao me zbunjeno: “Šta radiš?”
“Odlazim. Ne mogu više ovako. Ili ćemo imati svoj dom ili nema nas.” Glas mi je drhtao, ali nisam plakala.
Sabina je stajala iza njega i smješkala se pobjednički.
Adnan je šutio nekoliko minuta, a onda rekao: “Možda je najbolje da malo odmorimo jedno od drugog… Mama je ipak starija, ne mogu je ostaviti samu.”
Taj trenutak bio je kraj svega što sam gradila godinama. Otišla sam kod Azre i nekoliko dana kasnije našla mali stan u Hrasnom. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir – iako sama, bila sam svoja.
Mjeseci su prolazili. Adnan me zvao nekoliko puta, ali svaki razgovor završio bi svađom ili šutnjom. Sabina mu nije dala mira: “Vidiš kako te žena ostavila čim joj nije bilo po volji!”
Ponekad bih ga srela u prodavnici ili na ulici – pogledali bismo se kao stranci.
Najviše me boljelo što su ljudi pričali: “Nije znala sa svekrvom”, “Previše je moderna”, “Nije to prava žena za našeg Adnana”… U Bosni i Hercegovini još uvijek se očekuje da žena trpi zbog porodice, da šuti i guta sve radi mira u kući.
Ali ja više nisam mogla šutjeti.
Danas živim sama i radim kao nastavnica u osnovnoj školi. Imam svoj mir i svoj dom – možda mali, ali moj. Ponekad mi nedostaje ono što smo Adnan i ja imali na početku, ali znam da nisam pogriješila što sam otišla.
Pitam se često: Je li vrijedilo žrtvovati sebe zbog tuđih očekivanja? Gdje zapravo pripadamo – porodici u kojoj smo rođeni ili onoj koju pokušamo stvoriti? Šta vi mislite – treba li žena uvijek šutjeti radi mira u kući ili ima pravo reći dosta?