Kad muž izabere majku umjesto mene: Moja borba za porodicu i vjeru

“Opet si zaboravila da mama ne voli kad se kafa pravi ovako jaka!” glas moga muža, Damira, odjeknuo je kuhinjom kao šamar. Stajala sam pored štednjaka, držeći džezvu, dok mi je srce lupalo kao ludo. Pogledala sam prema svekrvi, gospođi Ljubici, koja je sjedila za stolom s izrazom lica kao da joj je netko upravo ponudio otrov. “Nije problem, napravit ću novu,” promrmljala sam, ali Damir je već uzdahnuo i izašao iz kuhinje, ostavljajući me samu s njenim ledenim pogledom.

Tako je to bilo već godinama. Od dana kad smo se Damir i ja vjenčali i doselili u njegovu kuću u predgrađu Sarajeva, osjećala sam se kao gost u vlastitom domu. Svekrva je bila gospodarica svega – od rasporeda ručka do toga gdje će djeca, Ena i Tarik, ostaviti svoje igračke. Damir je uvijek bio na njenoj strani. “Znaš da je ona prošla kroz mnogo toga,” govorio bi mi tiho navečer dok bih plakala u jastuk. “Samo pokušaj biti strpljiva.”

Ali koliko dugo čovjek može biti strpljiv? Koliko puta možeš prešutjeti kad te netko gura u stranu pred vlastitom djecom? Sjećam se jedne večeri kad je Ena došla uplakana jer joj je baka rekla da ne smije crtati po stolu. “Mama, zašto baka uvijek viče na mene?” pitala me kroz suze. Nisam znala što da joj kažem. Nisam imala snage ni za sebe, a kamoli za nju.

Moja najbolja prijateljica, Sanja, često mi je govorila: “Moraš mu reći kako se osjećaš! Ne možeš stalno šutjeti!” Ali svaki put kad bih pokušala razgovarati s Damirom, završilo bi svađom. “Ne možeš očekivati da izbacim vlastitu majku na ulicu!” vikao bi. “Ona nema nikoga osim nas!”

Jedne noći, nakon još jedne burne svađe, otišla sam u crkvu. Sjela sam u zadnju klupu i pustila suze da teku. “Bože, daj mi snage,” šaptala sam. “Ne želim izgubiti porodicu, ali ne mogu više ovako.”

Sljedećih dana pokušavala sam biti još pažljivija prema svekrvi. Pripremala sam joj omiljena jela, čistila kuću do savršenstva, pazila na svaku sitnicu. Ali ništa nije bilo dovoljno dobro. Jednog dana dok sam slagala veš, čula sam kako Ljubica govori Damiru: “Ona nikad neće biti kao ja. Nikad nećeš imati mir dok je ona tu.” Damir je šutio. Taj muk me bolio više od bilo koje riječi.

Djeca su počela osjećati napetost. Tarik je postao povučen, a Ena je sve češće tražila izgovore da ide kod prijateljice spavati. Jednog popodneva, dok smo sjedili za stolom, Ena je tiho rekla: “Mama, možemo li mi živjeti negdje drugo?” Pogledala sam Damira, ali on je samo spustio pogled.

Moja majka iz Mostara dolazila bi povremeno pomoći mi oko djece i uvijek bi me tješila: “Draga moja, brak nije lak. Ali moraš se boriti za ono što voliš.” Ali kako se boriti kad si sama protiv dvoje?

Jednog dana sve je puklo. Ljubica je vikala na Enu jer je prosula sok po tepihu. Ja sam pokušala smiriti situaciju: “Nije namjerno, djeca su…” Ali prije nego što sam završila rečenicu, Ljubica me ošamarila pred svima. Djeca su vrisnula, a Damir je skočio između nas: “Mama! Dosta!”

Taj trenutak bio je prekretnica. Damir me te noći prvi put zagrlio i rekao: “Žao mi je. Nisam znao da je otišlo ovako daleko.” Plakala sam u njegovom naručju kao dijete.

Ali ništa nije bilo riješeno preko noći. Ljubica je prijetila da će otići kod sestre u Zenicu i nikad nam se više ne javiti. Damir je bio rastrgan između mene i nje. Djeca su bila zbunjena i uplašena.

Počeli smo odlaziti na razgovore kod župnika fra Ivana koji nam je rekao: “Obitelj nije bojište. Morate naučiti slušati jedni druge.” Damir je prvi put priznao koliko ga boli što ne može ugoditi svima. Ja sam priznala koliko se osjećam nevidljivom.

Nakon mnogo razgovora odlučili smo preseliti u manji stan u Novom Zagrebu, bliže mojoj mami. Ljubica nije htjela poći s nama i ostala je u staroj kući. Prvih mjeseci bilo nam je teško – Damir je često išao posjećivati majku, a ja sam se borila s osjećajem krivnje.

Ali polako smo počeli graditi svoj život iznova. Djeca su bila sretnija, ja sam pronašla posao u obližnjem vrtiću, a Damir i ja smo naučili razgovarati bez vikanja.

Ipak, svake večeri prije spavanja molim se za snagu i mudrost. Ponekad se pitam: Jesam li bila sebična što sam tražila svoj mir? Je li moguće biti dobra supruga i majka bez da izgubiš sebe?

Što vi mislite – gdje završava žrtva za porodicu, a gdje počinje pravo na vlastitu sreću?