Kad obitelj zeta postane neprijatelj: Moja borba za kćer i mir u kući
“Neću više šutjeti, Jasmina! Dosta mi je!” povikala sam, tresući se od bijesa dok sam gledala svoju kćer kako spušta pogled na kuhinjski stol. U zraku je visio miris svježe skuhane kave, ali i nešto mnogo teže – osjećaj da se naša obitelj raspada pred mojim očima.
Sve je počelo sasvim nevino, jednim običnim ručkom kod nas u Sarajevu. Zet Ivan, rodom iz Osijeka, došao je s roditeljima prvi put nakon vjenčanja. Svi smo se trudili biti ljubazni, ali već nakon predjela osjetila sam kako njegova majka, gospođa Marija, odmjerava svaki moj pokret. “Kod nas se sarma pravi drugačije,” rekla je tiho, ali dovoljno glasno da svi čuju. Jasmina me pogledala molećivo, kao da želi da prešutim. Prešutjela sam tada, ali nisam znala da će to biti početak rata.
Ivanovi roditelji su bili tradicionalni, ponosni Slavonci. Mi smo bili obična sarajevska obitelj, navikla na šalu i toplinu. Ali svaki naš pokušaj zbližavanja završavao je nesporazumom. Kad su Jasmina i Ivan dobili prvo dijete, unuka Leona, stvari su se pogoršale. Marija je dolazila svaki vikend, donosila poklone i savjete. “Dijete ne smije jesti toliko začinjeno!” govorila bi meni, kao da sam ja kriva što Jasmina kuha po našem.
Jednog dana, kad sam došla pomoći Jasmini oko bebe, Marija je već bila tamo. Čula sam ih kako šapuću u kuhinji. “Tvoja mama previše se miješa. Ivan je nervozan zbog toga,” govorila je Marija. Jasmina je šutjela. Kad sam ušla, nastao je muk.
“Ako vam smetam, recite odmah,” rekla sam drhtavim glasom.
“Niko ne kaže da smetate,” odgovorila je Marija ledeno. “Samo… možda bi bilo bolje da pustite mlade da sami odlučuju.”
Od tog dana više ništa nije bilo isto. Ivan je sve češće dolazio sam po Leona, izbjegavao me gledati u oči. Jasmina se povukla u sebe. Počela sam osjećati kao da gubim kćer – i unuka.
Godine su prolazile u tišini i nesporazumima. Svaki praznik bio je nova borba: gdje će djeca za Božić, kod koga će na Bajram? Ivanova obitelj uvijek je imala prednost. “Mi smo jedna obitelj sada,” govorila bi Jasmina, ali ja sam znala da to nije istina. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.
Jednog dana, kad je Leon imao pet godina, došao je kod mene s modricom na koljenu. “Baka Marija kaže da ne smijem trčati po stanu jer ću pasti,” rekao mi je tiho. Srce mi se slomilo. Nisam znala kako pomoći vlastitom unuku.
Pokušala sam razgovarati s Jasminom.
“Dušo, zar ne vidiš što se događa? Gubimo tebe i djecu…”
Jasmina je zaplakala.
“Mama, ne mogu više! Ivan stalno sluša svoje roditelje. Ako kažem nešto protiv njih, on se naljuti. Ne želim svađu pred djecom…”
Tada sam shvatila koliko je i ona zarobljena između dvije vatre.
Jedne večeri Ivan je došao po djecu ranije nego inače.
“Zašto si ih ranije pokupio?” pitala sam ga.
“Moja mama misli da nije dobro da toliko vremena provode ovdje,” rekao je hladno.
“A što ti misliš?” pitala sam ga izravno.
Nije odgovorio.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o ratu koji nas je naučio koliko je obitelj važna, o danima kad smo svi zajedno slavili rođendane bez razmišljanja tko je iz koje države ili vjere. Sad nas dijele običaji, ponos i tvrdoglavost.
Pokušala sam razgovarati s Marijom.
“Zašto ovo radite? Zar vam nije stalo do sreće naše djece?”
Pogledala me s visoka.
“Ja samo želim najbolje za svog sina i unuke. Vi ste previše popustljivi. Kod nas se zna red.”
“A kod nas se zna ljubav,” odgovorila sam tiho.
Nakon tog razgovora više me nije pozdravljala kad bi se srele na ulici.
Jasmina je postajala sve tiša, djeca su bila zbunjena. Moj muž Emir pokušavao je smiriti situaciju: “Pusti ih, možda će vrijeme sve riješiti.” Ali vrijeme nije donosilo ništa osim još više distance.
Jednog dana Jasmina mi je priznala:
“Mama, razmišljam o razvodu… Ne mogu više ovako živjeti između dvije strane koje me vuku svaka na svoju stranu. Djeca osjećaju napetost, Leon ima noćne more…”
Osjetila sam krivnju – jesam li ja kriva što sam pokušavala zaštititi svoju kćer? Jesam li trebala šutjeti i pustiti ih da žive kako znaju?
Ali kako šutjeti kad vidiš da ti dijete pati?
Na kraju smo svi izgubili: Jasmina i Ivan su se razdvojili na nekoliko mjeseci. Djeca su bila podijeljena između dvije bake koje su ih voljele na različite načine, ali nisu mogle pronaći zajednički jezik.
Danas, nakon svega, pokušavamo izgraditi mostove ispočetka. Ja učim šutjeti kad treba, Marija povremeno pošalje kolače za praznike. Jasmina i Ivan rade na sebi zbog djece.
Ali često se pitam: Je li moguće ponovno izgraditi povjerenje kad jednom pukne? Može li ljubav pobijediti ponos i predrasude?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li bolje boriti se ili pustiti – i što znači biti dobra majka kad srce boli za vlastitim djetetom?