Kad poziv vlastite kćeri boli više od tišine – Moja priča o ljubavi, razočaranju i granicama
“Mama, možeš li mi opet posuditi nešto novca?” – njezin glas bio je tih, ali u njemu sam prepoznala onu istu notu koju čujem već godinama. Sjedila sam za kuhinjskim stolom, gledala kroz prozor na kišu koja je neumorno padala po sarajevskim krovovima. Ruke su mi drhtale dok sam stiskala mobitel. Nije to bio prvi put da me zove zbog novca, ali svaki put me zaboli kao prvi.
“Ivana, znaš da nije lako…” pokušala sam, ali ona me prekinula:
“Znam, mama, ali stvarno mi treba. Ovaj mjesec mi je baš teško. Znaš da nisam još dobila plaću, a stanarina kasni…”
Sjećam se dana kad sam prvi put držala Ivanu u naručju. Bila je tako mala, a ja sam joj obećala da ću je uvijek štititi. Obećala sam sebi da će imati sve što ja nisam imala. I možda sam tu pogriješila. Možda sam joj previše davala, previše popuštala. Sad, kad ima 28 godina i živi sama u Zagrebu, svaki naš razgovor svodi se na novac.
Moj muž, Dario, često mi govori:
“Moraš joj reći ne. Nije više dijete. Ako joj stalno pomažeš, nikad neće naučiti sama.”
Ali kako reći ne vlastitom djetetu? Kako gledati njezine poruke pune očaja i ostati hladan? Dario je sjedio preko puta mene, gledao me ispod obrva dok sam razgovarala s Ivanom.
“Opet?” upitao je tiho kad sam spustila slušalicu.
“Opet,” odgovorila sam i osjetila kako mi suze naviru na oči.
Nije to samo novac. To je osjećaj da sam joj potrebna samo kad joj nešto treba. Da smo izgubile onu bliskost koju smo imale dok je bila mala. Sjećam se kako smo zajedno pekle kolače za Božić, kako mi je pričala sve svoje tajne. Sad, kad dođe kući za praznike, sjedi za stolom s mobitelom u ruci i jedva me pogleda.
“Možda si joj previše dala,” rekla mi je jednom moja sestra Mirela kad sam joj se požalila. “Možda si trebala biti stroža.”
Ali ja nisam znala drugačije. Odrasla sam u malom mjestu kod Mostara, gdje su roditelji bili strogi i škrti na riječima. Nikad nisam čula ‘volim te’ od svoje majke. Zato sam svojoj Ivani htjela dati sve – i ljubav i podršku i sigurnost.
No gdje je granica između ljubavi i žrtvovanja sebe? Kad sam zadnji put kupila sebi nešto lijepo? Kad sam zadnji put otišla kod frizera bez grižnje savjesti? Sve što imam ide njoj – a ona to uzima zdravo za gotovo.
Prošle zime, kad je došla kući za Novu godinu, pokušala sam razgovarati s njom.
“Ivana, znaš da te volim najviše na svijetu, ali ne mogu ti stalno pomagati. I meni treba malo mira.”
Pogledala me onim svojim tvrdoglavim očima:
“Znači sad ti je važnije tvoje zdravlje nego ja? Znači sad ćeš me pustiti da propadnem?”
Te riječi su me zaboljele više nego išta. Osjetila sam se kao najgora majka na svijetu. Dario je samo odmahnuo glavom i izašao iz sobe.
Nekad mislim da bi bilo lakše da nemam nikoga. Da ne osjećam tu bol svaki put kad zazvoni telefon. Ali onda se sjetim onih dana kad smo bile sretne – kad smo zajedno šetale po Baščaršiji, kad smo se smijale do suza gledajući stare jugoslavenske filmove.
Ponekad sanjam da će me nazvati samo da me pita kako sam. Da će reći: “Mama, fališ mi.” Ali to se ne događa.
Prije nekoliko tjedana, dobila sam poziv iz škole gdje radim kao učiteljica hrvatskog jezika. Jedna učenica nije dolazila na nastavu jer su joj roditelji otišli u Njemačku raditi, a ona je ostala sama s bakom koja jedva hoda.
Gledala sam tu djevojčicu i vidjela sebe u njoj – dijete koje samo želi malo pažnje i ljubavi. I shvatila sam: možda sam Ivani davala pogrešne stvari. Možda joj nisam dala dovoljno vremena, razgovora, zagrljaja – nego samo novac i rješenja.
Te noći nisam mogla spavati. Dario je disao tiho kraj mene, a ja sam gledala u strop i razmišljala o svemu što smo prošli. O ratu, o godinama kad nismo imali ništa osim jedno drugo. O tome kako smo Ivanu odgajali najbolje što smo znali.
Sljedeći put kad me nazvala, skupila sam hrabrost:
“Ivana, volim te najviše na svijetu, ali ne mogu ti više slati novac svaki mjesec. Znam da ti je teško, ali moraš naučiti sama rješavati probleme. Ako želiš razgovarati ili doći kući – uvijek si dobrodošla. Ali ovo više ne mogu.”
S druge strane slušalice bila je tišina.
“Znači sad si protiv mene?” pitala je hladno.
“Nisam protiv tebe,” odgovorila sam tiho. “Samo želim da odrasteš. I da znaš da te volim bez obzira na sve.”
Spustila je slušalicu bez pozdrava.
Dani su prolazili u tišini. Nisam znala jesam li napravila pravu stvar ili sam je zauvijek izgubila. Dario mi je stisnuo ruku:
“Napravila si što si morala. Sad je na njoj red.”
Ponekad sjedim sama u kuhinji i gledam stare fotografije – Ivana kao beba, Ivana na maturi, Ivana na moru kod Zadra… I pitam se: gdje smo pogriješili? Jesmo li mogli drugačije?
Ali znam jedno: ljubav nije samo davanje bez granica. Ljubav je i reći ‘dosta’ kad više ne možeš izdržati.
Možda će me jednog dana nazvati samo zato što joj nedostajem – a ne zato što joj nešto treba.
I pitam vas: Je li moguće voljeti dijete i istovremeno ga pustiti da padne? Gdje vi povlačite granicu između ljubavi i žrtvovanja sebe?