Kad sam izgubila strpljenje: Ultimatum mužu između mene i njegove majke

“Opet si kod mame? Damire, koliko puta ću te još pitati gdje si?” Moj glas je drhtao, ali nisam više mogla sakriti razočaranje. Bio je utorak navečer, a ja sam sjedila sama za kuhinjskim stolom, gledajući u hladnu večeru koju sam pripremila za nas dvoje. Damir je, naravno, bio kod svoje majke. Opet.

“Ma evo, samo još da joj pomognem oko tepiha. Znaš da je kupila novi, pa joj treba pomoć da ga razvuče po dnevnom boravku,” odgovorio je s druge strane linije, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

“Damire, svaki dan si tamo! Zar ti ja više ništa ne značim?”

Nastala je tišina. Čula sam kako uzdiše, a onda je promrmljao: “Ne dramatiziraj, Amra. Znaš da mi je mama sama otkad je tata umro.”

Zatvorila sam oči i progutala knedlu. Znam da mu je teško. I meni je bilo teško kad sam izgubila oca, ali nisam se povukla u majčin stan svaki put kad bi mi bilo teško. Nisam zaboravila na vlastitu porodicu.

Ovo nije bio prvi put da se osjećam kao treći kotač u vlastitom braku. Damirova majka, gospođa Ljubica, uvijek je bila prisutna – u našim razgovorima, planovima, čak i u našoj spavaćoj sobi. Kad smo birali namještaj za stan, ona je birala boje zidova. Kad smo planirali godišnji odmor, ona je odlučivala gdje ćemo ići jer “nije pametno ostaviti nju samu na duže”.

Moja mama, Jasmina, često mi je govorila: “Amra, moraš postaviti granice. Nisi se udala za njega i njegovu mamu!” Ali kako postaviti granice kad svaki pokušaj završi Damirovim povlačenjem ili šutnjom?

Sjećam se jedne večeri kad sam pokušala razgovarati s njim otvoreno.

“Damire, osjećam se kao da sam ti na zadnjem mjestu. Sve tvoje odluke uključuju tvoju mamu. Zar ne vidiš koliko me to boli?”

Pogledao me zbunjeno, kao dijete koje ne razumije zašto ga grde.

“Ali ona nema nikoga osim mene… Ti imaš mene, imaš prijateljice… Ona nema nikoga.”

“A što ako jednog dana ni ja više ne budem imala tebe? Hoćeš li tada shvatiti što si izgubio?”

Nije odgovorio. Samo je slegnuo ramenima i otišao pod tuš.

Tjedni su prolazili, a ja sam sve više tonula u osjećaj usamljenosti. Počela sam izbjegavati zajedničke večere jer bi uvijek kasnio ili bi morao “skočiti do mame”. Prijateljice su me zvale na kave, ali nisam imala snage objašnjavati zašto mi je lice stalno tužno.

Jednog dana, dok sam slagala veš, pronašla sam Damirovu majicu koja je mirisala na deterdžent koji ja ne koristim. Znala sam da Ljubica koristi onaj stari sapun iz Tuzle koji miriše na djetinjstvo. Osjetila sam kako mi srce puca od ljubomore prema ženi koja mi je zapravo ništa kriva.

Te večeri odlučila sam otići do Ljubice bez najave. Otvorila mi je vrata s osmijehom.

“Amra! Pa gdje si ti? Damir mi stalno priča o tebi! Uđi, skuhat ću ti kafu.”

Sjele smo u mali dnevni boravak prekriven novim tepihom.

“Lijep tepih,” rekla sam tiho.

“Damir ga je birao. Zna on što meni treba,” nasmijala se ponosno.

Osjetila sam knedlu u grlu.

“Ljubice… mogu li biti iskrena s vama?”

Pogledala me iznenađeno, ali klimnula glavom.

“Osjećam se kao da vam uzimam sina svaki put kad ga zamolim da bude sa mnom. Kao da se natječemo za njegovu pažnju.”

Na trenutak je šutjela, a onda tiho rekla: “Znaš, Amra… Ja sam izgubila muža iznenada. Damir mi je sve što imam. Ali znam da i ti imaš pravo na njega. Možda… možda bih trebala pustiti malo više prostora vama dvoma.”

Te riječi su me pogodile više nego što sam očekivala. Nisam znala što reći osim: “Hvala vam što to razumijete.” Ali znala sam da to nije dovoljno – pravi razgovor moram voditi s Damirom.

Te noći čekala sam ga budna.

“Damire, moramo razgovarati,” rekla sam čim je ušao.

Sjeo je preko puta mene i prvi put nakon dugo vremena pogledao me ravno u oči.

“Ne mogu više ovako,” počela sam. “Osjećam se kao gost u vlastitom braku. Ili ćeš shvatiti da tvoja porodica sada uključuje i mene ili… ili ću morati otići. Ovo nije prijetnja, ovo je vapaj za spas našeg braka.”

Vidjela sam kako mu lice blijedi.

“Amra… pa ti znaš koliko mi značiš… Samo… ne znam kako da balansiram između vas dvije…”

“Ne tražim da biraš između nas,” prekinula sam ga nježno ali odlučno. “Tražim samo da shvatiš da i ja trebam tvoju pažnju i ljubav. Da ne mogu biti uvijek druga po redu.”

Dugo smo razgovarali te noći. Prvi put bez optužbi i ljutnje, samo iskreno i ranjivo.

Narednih tjedana Damir se trudio više biti prisutan kod kuće. Počeo je planirati male izlete samo za nas dvoje i češće me pitao kako se osjećam. Ljubica nas je pozivala na ručak zajedno umjesto da ga zove samo sebe.

Ali rane su ostale duboke. Povjerenje se teško vraća kad jednom pukne.

Danas, dok gledam Damira kako popravlja slavinu u kuhinji, pitam se: Jesam li bila previše sebična što sam tražila svoje mjesto? Ili je on bio previše vezan za prošlost da bi vidio našu budućnost?

Što vi mislite – gdje završava briga za roditelja, a gdje počinje odgovornost prema partneru? Je li moguće pronaći ravnotežu ili uvijek netko mora biti povrijeđen?