Kad sam Lejli rekla za trudnoću, a ona predložila ime svoje pokojne majke
“Selma, jesi li sigurna?” Lejlin glas je drhtao dok je gledala u test za trudnoću koji sam držala u ruci. Bilo je rano jutro, sunce se tek probijalo kroz zavjese u našem malom stanu na Grbavici. Ruke su mi se tresle, ali nisam mogla sakriti osmijeh. “Jesam, Lejla. Trudna sam. Naše dijete…”
Lejla je sjela na rub kreveta, lice joj je bilo blijedo kao zid iza nje. Znam da je ovo čekala godinama, ali sada kad se to dogodilo, strah i tuga su joj preplavili oči. “Znaš li… znaš li kako bih voljela da mama ovo može doživjeti?”
Njena majka, Azra, poginula je prije šest godina u saobraćajnoj nesreći kod Ilidže. Lejla nikad nije preboljela taj gubitak. Njih dvije su bile nerazdvojne, a otkako je Azra otišla, Lejla je često noću plakala, misleći da spavam.
“Selma, ako bude djevojčica… može li se zvati Azra?”
Srce mi je preskočilo. Znala sam koliko joj to znači, ali nisam bila sigurna jesam li spremna nositi teret tog imena. Moja porodica nikad nije prihvatila Lejlu. Otac mi još uvijek ne govori otkako sam mu rekla da volim ženu. Majka šuti i gleda kroz mene kad dođem u posjetu. Svi naši problemi, sve što smo prošle… a sada još i ovo.
“Lejla… znaš da će to izazvati probleme kod mojih? Oni već misle da si ti kriva za sve što mi se dešava. Ako damo djetetu ime tvoje majke…”
Lejla me prekinula: “Selma, molim te. Znam da nije lako. Ali meni bi to značilo sve na svijetu. Znam da tvoja porodica ne razumije nas, ali zar ne bi trebale mi odlučiti kako će se zvati naše dijete?”
Nisam imala snage da joj kažem ne. Zagrlila sam je i obećala da ćemo razmisliti zajedno.
Sljedećih dana, dok sam išla na posao u malu knjižaru kod Baščaršije, osjećala sam težinu odluke na svakom koraku. Svaki put kad bih prošla pored stare džamije gdje su me roditelji vodili kao dijete, sjetila bih se očeve ljutnje i majčine tišine.
Jednog popodneva, dok sam slagala knjige na police, zazvonio mi je telefon. Bio je to otac.
“Selma, dođi kući večeras. Moramo razgovarati.”
Ruke su mi se zaledile. Nisam bila kod njih mjesecima. Znala sam da će biti teško.
Kad sam stigla, otac je sjedio za stolom, gledao kroz prozor kao da traži odgovore u magli iznad Miljacke.
“Čuo sam… trudna si,” rekao je bez da me pogleda.
Kimnula sam glavom.
“I šta sad? Hoćeš li to dijete odgajati s njom? S tom Lejlom?”
Glas mu je bio pun prezira.
“Hoću, tata. Volim je. I to dijete će imati dvije mame koje ga vole više od svega na svijetu.”
Okrenuo se prema meni, oči su mu bile crvene.
“A ime? Kako će se zvati?”
Nisam znala šta da kažem. Osjetila sam kako mi se grlo steže.
“Lejla želi da se zove Azra… po njenoj majci.”
Otac je udario šakom o sto tako jako da su čaše zveckale.
“Ne dolazi u obzir! Nećeš ti moje unuče zvati po njenoj materi! Šta će selo reći? Šta će familija reći? Sramota!”
Majka je tiho plakala u kuhinji.
Pobjegla sam iz stana bez riječi. Suze su mi tekle niz lice dok sam trčala niz stepenice.
Te noći nisam mogla spavati. Lejla me držala za ruku i šaptala: “Sve će biti dobro, Selma. Imamo jedna drugu.” Ali nisam vjerovala ni sebi ni njoj.
Mjeseci su prolazili. Trbuh mi je rastao, a s njim i napetost među nama i našim porodicama. Lejlina sestra Amra dolazila je svaki vikend s kolačima i pričama o Azri – kako je voljela ruže, kako je uvijek znala utješiti svakoga tko plače. Počela sam zamišljati tu ženu koju nikad nisam upoznala, ali koja je ostavila tako dubok trag na mojoj partnerici.
Jednog dana, dok smo šetale Vilsonovim šetalištem, Lejla me zaustavila i pogledala ravno u oči.
“Selma, ako ne želiš da se zove Azra… razumjet ću. Samo želim da budeš iskrena prema sebi i prema meni.”
Stala sam i zagledala se u rijeku koja je tekla ispod mosta.
“Lejla… bojim se. Bojim se da ću izgubiti roditelje zauvijek ako popustim tebi. Ali bojim se i da ću izgubiti tebe ako ne popustim sebi. Kako da odlučim između vas?”
Lejla me zagrlila i šapnula: “Ne moraš birati. Možda jednog dana tvoji shvate koliko ljubavi ima u ovom imenu. Možda neće nikad. Ali ja znam da će naše dijete znati koliko smo ga željele i koliko smo ga voljele – bez obzira na ime.”
Porod je bio težak i dug. Kad su mi stavili malu djevojčicu u naručje, srce mi se slomilo od sreće i tuge istovremeno.
Pogledala sam Lejlu kroz suze: “Ovo je Azra.” I znala sam da sam donijela pravu odluku – za nas dvije, za našu kćerku i za sve ono što ćemo tek zajedno proći.
Danas, dok gledam Azru kako pravi prve korake po našem stanu punom knjiga i cvijeća, pitam se: Je li ljubav dovoljna da premosti sve prepreke koje nam društvo postavlja? Hoće li jednog dana moji roditelji prihvatiti unuku koju nisu željeli upoznati? Šta vi mislite – koliko daleko treba ići zbog ljubavi?