Kad sam spakirala kofere: Između ljubavi i tuđih očekivanja
“Pa što, dogovaramo se? Ti uzimaš kredit.” Glas moje svekrve, Jasne, odjeknuo je kroz mali dnevni boravak kao šamar. Sjedila sam za stolom, ruke mi drhtale oko šalice kave, dok je Dino, moj muž, šutio i gledao u pod. U tom trenutku, sve ono što sam mjesecima gutala – tihe uvrede, sitne podbadanja, osjećaj da sam gost u vlastitom životu – eksplodiralo je u meni.
“Neću uzeti kredit!” izletjelo mi je, glas mi je bio viši nego što sam htjela. “Zašto bih ja bila ta koja će se zadužiti? Zar nismo svi ovdje?”
Jasna je podigla obrve, onako kako to samo ona zna, s mješavinom prezira i lažne brige. “Dino ima već jedan kredit, ja sam u penziji. Ti si mlada, imaš posao. Tako to ide.”
Dino je i dalje šutio. U tom trenutku sam shvatila koliko sam sama. Imala sam devetnaest kad sam se udala za njega. Svi su govorili da sam luda, da ne znam što radim, ali ja sam vjerovala u nas. Vjerovala sam da će ljubav biti dovoljna.
Prvih nekoliko mjeseci bilo je kao u snu. Dino me gledao kao da sam jedina na svijetu, a Jasna je bila pristojna, čak i ljubazna. Ali čim su prošle svadbe i gosti otišli, počela je svakodnevica. Mali stan na Grbavici postao je tijesan – ne samo zidovi, nego i zrak između nas troje.
“Znaš li ti kuhati sarmu?” pitala bi Jasna dok bih nespretno rezala luk. “Moja mama je znala bolje.”
“Dino voli da mu se košulje peglaju na paru, ne na suho,” dobacila bi kad bih pokušala pomoći oko veša.
Svaki dan bio je test. Svaka sitnica – od načina na koji slažem tanjure do toga kako razgovaram s Dinom – bila je pod povećalom. A Dino? On bi samo slegnuo ramenima: “Ma pusti mamu, takva je ona.”
Ali nije bilo lako pustiti. Svaki put kad bih pokušala razgovarati s njim o tome kako se osjećam, on bi rekao: “Ne dramatiziraj. Svi žive sa svojim roditeljima dok ne stanu na noge.”
Jedne večeri, kad sam došla s posla umorna i gladna, našla sam Jasnu kako prevrće moje ladice.
“Šta radiš?” upitala sam.
“Tražim ti zdravstvenu knjižicu. Treba mi za nešto.”
Nisam imala snage ni za svađu. Samo sam otišla u kupaonicu i plakala pod tušem.
A onda je došao taj famozni razgovor za stolom. Dino je izgubio posao prije dva mjeseca i od tada je bio nervozan, povučen. Jasna je stalno ponavljala kako “mladi danas ništa ne znaju izdržati” i kako “žene moraju biti stub kuće”.
“Ako hoćete novi frižider i da platimo režije, neko mora uzeti kredit,” rekla je Jasna tog dana.
“Ali ja već nosim najveći teret,” pokušala sam objasniti. “Radim cijeli dan, kuham, čistim…”
“To ti je život,” prekinula me hladno. “Nisi valjda mislila da će biti lako?”
Dino nije rekao ništa.
Te noći nisam spavala. Gledala sam u plafon i brojala pukotine na žbuci. Razmišljala sam o svojoj mami u Novom Sarajevu, o tome kako me uvijek tješila kad bih plakala zbog ocjena ili slomljenog srca. Sjetila sam se njenih riječi: “Nikad ne dozvoli da te iko gazi, pa makar to bio tvoj muž ili njegova majka.”
Ujutro sam ustala ranije nego inače. Spakirala sam nekoliko stvari u torbu – najdražu haljinu, knjigu koju mi je mama poklonila za maturu, fotografiju iz djetinjstva.
Jasna me gledala iz kuhinje dok sam vezivala cipele.
“Kuda ćeš tako rano?”
“Vraćam se mami,” rekla sam tiho ali odlučno.
Dino se pojavio na vratima sobe, raščupane kose i crvenih očiju.
“Šta to radiš?”
“Ne mogu više ovako, Dino. Ne mogu biti ta koja uvijek popušta, koja uvijek nosi sve na leđima dok ti šutiš i mama naređuje. Volim te, ali volim i sebe.”
Pogledao me kao da me prvi put vidi.
“Zar ćeš nas ostaviti zbog kredita?”
Naslonila sam torbu na pod i pogledala ga ravno u oči.
“Odlazim jer ne želim biti žena koja živi po tuđim pravilima i koja se boji reći što misli. Odlazim jer želim biti svoja. Ako ti to ne možeš razumjeti… onda možda nikad nisi ni volio mene nego ideju o meni.”
Jasna je frknula iz kuhinje: “Eto ti tvoje moderne žene! Sve bi odmah odustale!”
Nisam joj odgovorila. Samo sam uzela torbu i izašla iz stana.
Na ulici me dočekao hladan sarajevski zrak i osjećaj olakšanja koji nisam osjetila mjesecima. Dok sam hodala prema tramvajskoj stanici, suze su mi klizile niz lice – ali ovaj put nisu bile suze poraza nego slobode.
Mama me dočekala otvorenih ruku. Nije ništa pitala, samo me zagrlila i pustila da plačem na njenom ramenu.
Prošlo je nekoliko tjedana otkako sam otišla od Dine i Jasne. Svaki dan mi je težak – ljudi pričaju, susjede šapuću iza leđa, neki prijatelji su nestali kao da ih nikad nije ni bilo. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećam da dišem punim plućima.
Ponekad se pitam jesam li pogriješila što sam otišla tako naglo. Možda sam trebala još pokušati razgovarati s Dinom? Možda bi se nešto promijenilo? Ali onda se sjetim onog osjećaja kad sam zatvorila vrata za sobom – osjećaja da više nikome ne moram polagati račune osim sebi.
Možda ljubav nije uvijek dovoljna kad nema poštovanja i podrške. Možda je ponekad najveća hrabrost reći: dosta je.
Što vi mislite – jesam li bila sebična ili hrabra? Koliko žena još uvijek šuti zbog tuđih očekivanja?