Kad se obitelj raspada: Priča majke koja je izgubila sina zbog snahe

“Ne mogu vjerovati da si to rekao, Ivane!” viknula sam, glas mi je drhtao dok sam stajala nasred kuhinje, a suze su mi već navirale na oči. Ivan je stajao nasuprot mene, spuštenih ramena, pogled mu je bježao prema prozoru. Ana je sjedila za stolom, prekriženih ruku, lice joj je bilo hladno, gotovo nepristupačno. “Mama, molim te, ne radi scenu,” rekao je tiho, ali odlučno, kao da me pokušava smiriti, a zapravo me samo više povrijedio.

Nikad nisam mislila da će doći dan kad će moj sin, moje dijete koje sam nosila devet mjeseci, kojem sam brisala nos i učila ga prve korake, stajati nasuprot meni kao stranac. Sve je počelo prije tri godine, kad je Ivan upoznao Anu. Bila je lijepa, pametna, ali uvijek nekako distancirana. Prvi put kad sam je upoznala, donijela sam joj kolače, a ona ih je samo pristojno prihvatila, bez osmijeha, bez riječi zahvalnosti. “Možda je samo sramežljiva,” govorila sam sebi, ali duboko u sebi osjećala sam da nešto nije u redu.

Ivan je bio moj ponos. Nakon što je njegov otac poginuo u prometnoj nesreći, ostali smo sami. Borila sam se, radila dva posla, samo da mu omogućim sve što mu treba. Nikad mu ništa nije nedostajalo, a on je uvijek bio zahvalan, pažljiv, nježan. Kad je završio fakultet, bila sam najsretnija majka na svijetu. A onda je došla Ana.

Na početku sam se trudila biti najbolja svekrva. Pozivala sam ih na ručak, slala poruke, nudila pomoć. Ali Ana je uvijek imala neki izgovor. “Imamo planove, Marija, možda drugi put.” Ivan je sve više vremena provodio kod njezinih roditelja, a mene je posjećivao sve rjeđe. Počela sam osjećati prazninu, ali nisam htjela biti naporna. “Pusti ih, mladi su, neka žive svoj život,” govorila sam sama sebi, ali srce mi je pucalo svaki put kad bih vidjela slike s obiteljskih okupljanja kod njezinih roditelja, dok sam ja sjedila sama u stanu.

Jednog dana, kad sam ga nazvala da ga pitam hoće li doći na ručak, odgovorio mi je: “Mama, Ana i ja smo odlučili da ćemo ove godine Božić provesti kod njezinih. Nadam se da razumiješ.” Nisam mogla vjerovati. Božić je uvijek bio naš dan. Sjećam se kako smo zajedno kitili bor, pekli kolače, smijali se do kasno u noć. Sada sam ostala sama, gledala sam u prazan stol i osjećala se kao da mi je netko istrgnuo srce iz grudi.

Pokušala sam razgovarati s Ivanom. “Sine, što se događa? Zašto me izbjegavaš?” On bi uvijek odgovorio: “Mama, ništa se ne događa, samo smo zauzeti.” Ali znala sam da laže. Ana je sve više preuzimala kontrolu nad njegovim životom. Počela sam primjećivati da Ivan više nije onaj isti. Bio je nervozan, povučen, kao da se boji reći nešto pogrešno. Jednom sam ga pitala: “Jesi li sretan, sine?” Samo je slegnuo ramenima i promijenio temu.

Vrhunac je bio kad sam saznala da su kupili stan, a da mi nisu ništa rekli. Saznala sam to slučajno, preko susjede koja je radila u banci. “Marija, čestitam, Ivan i Ana su kupili stan!” rekla mi je s osmijehom. Osjećala sam se izdano. Kako je moguće da mi moj sin nije rekao tako važnu stvar? Kad sam ga suočila s tim, samo je rekao: “Nismo htjeli da se brineš, mama. Sve je u redu.” Ali ništa nije bilo u redu. Osjećala sam se kao da sam izgubila sina, a da nisam ni znala kako se to dogodilo.

Počela sam sumnjati u sebe. Jesam li bila previše zaštitnička? Jesam li ga gušila svojom ljubavlju? Ili je Ana jednostavno htjela da nestanem iz njihovih života? Prijateljice su mi govorile: “Pusti ga, vratit će se kad shvati što ima.” Ali godine su prolazile, a Ivan se sve više udaljavao. Rođenje unuka trebalo je biti novo poglavlje, ali ni tada me nisu zvali u rodilište. Sve je organizirala Ana, a ja sam došla tek kad su već svi otišli. Držala sam malog Leona u naručju, a suze su mi klizile niz lice. “Bako, nemoj plakati,” šapnuo mi je Ivan, ali nisam mogla zaustaviti bol.

Jedne večeri, kad sam skupila hrabrost, otišla sam do njih bez najave. Ana mi je otvorila vrata, iznenađena, ali nije me pozvala unutra. “Ivan je zauzet, Marija. Možda drugi put.” Osjećala sam se kao uljez u životu vlastitog sina. Vratila sam se kući, sjela na krevet i plakala cijelu noć. Pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala biti stroža? Ili sam trebala pustiti da živi svoj život bez mojih savjeta?

S vremenom sam se povukla. Prestala sam zvati, prestala sam slati poruke. Ivan se javljao sve rjeđe, a kad bi došao, razgovor bi bio površan, kao da pričamo o vremenu, a ne o životu. Ana je uvijek bila hladna, distancirana, kao da joj smetam. Jednom sam je pitala: “Ana, što sam ti napravila? Zašto me ne voliš?” Samo je slegnula ramenima i rekla: “Niste vi problem, Marija. Samo želimo mir u svojoj obitelji.” Ali kako mogu imati mir kad sam ja izbačena iz tog kruga?

Danas sjedim sama u stanu, gledam slike iz prošlosti i pitam se gdje je nestala ona sreća koju sam nekad imala. Gledam Ivanovu sliku iz djetinjstva, sjećam se njegovog smijeha, njegovih zagrljaja. Sada je sve to nestalo, zamijenjeno tišinom i hladnoćom. Ponekad sanjam da mi se vraća, da me zagrli i kaže: “Mama, oprosti.” Ali znam da su to samo snovi.

Možda sam pogriješila što sam ga previše voljela, što sam mu dala cijeli svoj život. Možda sam trebala misliti i na sebe. Ali kako majka može prestati voljeti svoje dijete? Kako možeš pustiti da ti ga netko uzme, a da ne pokušaš boriti se?

Ponekad se pitam: Je li moguće ponovno izgraditi mostove kad su jednom srušeni? Ili je bolje pustiti da prošlost ostane prošlost i pronaći mir u sebi? Što biste vi učinili na mom mjestu?