Kad se sin vrati kući: Između ljubavi i granica

“Ivane, koliko puta sam ti rekla da ne ostavljaš prljave čarape po hodniku?” viknula sam, pokušavajući nadglasati zvuk televizora koji je treštao iz dnevne sobe. On je samo slegnuo ramenima, ni ne pogledavši me, kao da sam ja ta koja mu remeti mir, a ne obrnuto.

Nisam ni primijetila kad se točno moj dom pretvorio u skladište tuđih problema. Prije samo nekoliko mjeseci, moj sin Ivan bio je sretan, imao je posao, ženu, stan na Ilidži. Onda je sve puklo – razvod, otkaz, povratak kod mame. Prvih dana sam ga tješila, kuhala mu omiljene sarme, slušala njegove tihe jecaje kroz zatvorena vrata sobe. Ali sada… sada više ne prepoznajem ni njega ni sebe.

Jutros sam stajala u kuhinji, gledala u sudoper prepun prljavog suđa i osjećala kako mi srce lupa od bijesa i tuge. “Mama, imaš li još onih kiflica?” začuo se njegov glas iz hodnika. “Nema, Ivane. Ako hoćeš jesti, napravi si nešto sam,” odgovorila sam hladno, a on je samo promrmljao nešto sebi u bradu.

Zvala me sestra Jasna iz Rijeke: “Znaš, Ana, moraš mu postaviti granice. Nije više dijete.” Ali kako da to kažem svom sinu? Kako da ga gurnem iz gnijezda kad znam koliko mu je teško? S druge strane, osjećam se kao gost u vlastitoj kući. Njegove stvari su posvuda – jakna na stolici, laptop na stolu za ručavanje, tenisice pod kaučem. Čak i moj pas Roko više sluša njega nego mene.

Jedne večeri, dok sam skupljala prazne limenke piva iz dnevne sobe, naišla sam na njegovu bivšu ženu Lejlu na ulici. “Ana, znam da mu nije lako… ali i vi morate misliti na sebe,” rekla mi je tiho. Pogledala sam je i shvatila da ona više nije ljuta na njega; ona je slobodna. A ja? Ja sam zarobljena u vlastitom domu.

Te noći nisam mogla spavati. Sjećanja su mi navirala – kako sam ga kao dječaka nosila na rukama kad bi pao i zaplakao, kako sam mu prva čestitala kad je diplomirao na Ekonomiji u Zagrebu. A sada? Sada mi se čini kao da ga ponovno moram naučiti hodati.

Sljedeće jutro skupila sam hrabrost. Sjela sam nasuprot njega za stol dok je doručkovao i rekla: “Ivane, moramo razgovarati.” Pogledao me zbunjeno. “Mama, što sad?”

“Ovo više ne može ovako. Volim te i uvijek ću biti tu za tebe, ali ovo nije rješenje. Tebi treba novi početak, a meni mir. Moraš početi tražiti svoj stan i posao. Ne mogu više živjeti u ovom kaosu.”

Nastala je tišina. Vidjela sam kako mu oči postaju vlažne, ali nije ništa rekao. Samo je ustao i otišao u sobu zalupivši vratima. Srce mi se slomilo na tisuću komadića.

Tijekom sljedećih dana atmosfera je bila ledena. Ivan je bio povučen, ali počeo je tražiti oglase za posao i stanove po internetu. Jednog dana došao je do mene s papirom u ruci: “Našao sam nešto u Novom Zagrebu… nije mnogo, ali mogao bih probati.”

Zagrlila sam ga čvrsto, prvi put nakon dugo vremena. “Ponosna sam na tebe,” šapnula sam kroz suze.

Dva tjedna kasnije Ivan se iselio. Kuća je opet bila tiha i uredna, ali osjećala sam prazninu koju nisam znala objasniti. Ponekad bih poželjela da opet naiđem na njegove čarape u hodniku ili da me pita ima li još kiflica.

Ali znam da sam učinila ispravno – za njega i za sebe.

Pitam se: Je li ljubav uvijek žrtva ili ponekad znači reći ‘dosta’? Kako vi postavljate granice onima koje najviše volite?