Kad se svekrva uselila: Priča o tišini, suzama i borbi za vlastiti dom
“Jesi li ti stvarno mislila da ćeš ovdje biti glavna?” – glas svekrve, Fatime, odzvanjao je kuhinjom dok sam stajala s rukama u sapunici, gledajući kroz prozor na kišni sarajevski dan. Emir je sjedio za stolom, šutio, gledao u telefon. U tom trenutku, osjećala sam se kao gost u vlastitoj kući.
Prije pet godina, Emir i ja smo kupili ovaj stan na Grbavici. Radili smo oboje, štedjeli svaku marku, sanjali o miru i toplini doma. Moji roditelji iz Mostara dolazili su rijetko, ali uvijek s osmijehom i kolačima. Emir je bio nježan, pažljiv – barem dok nije došla njegova majka.
Fatima je došla iz Zenice nakon što joj je muž umro. “Sine, ne mogu više sama,” rekla mu je kroz suze preko telefona. Nisam imala srca reći ne, ali nisam ni znala što nas čeka. Prva sedmica bila je puna suzdržanih osmijeha i lažnih komplimenata. “Kako lijepo kuhaš, Amra,” govorila bi, ali bi već sutradan preuredila začine po svom.
S vremenom, počela je donositi svoje navike: ustajanje u pet ujutro, kuhanje graha za doručak, vješanje veša na balkon bez obzira na kišu. Najgore je bilo što je Emir sve više slušao nju. “Mama zna bolje,” govorio bi kad bih se pobunila zbog sitnica. Sitnice su se pretvarale u lavinu.
Jedne večeri, dok sam spremala večeru, Fatima je sjela za stol i počela:
“Znaš, Amra, kad sam ja bila mlada, žene nisu sjedile po cijeli dan za kompjuterom. Kuća je uvijek bila čista, ručak na stolu do podne.”
“Radim od kuće, Fatima. I doprinosim jednako kao Emir,” odgovorila sam tiho.
“Nije isto. Muškarac je muškarac. Žena treba znati gdje joj je mjesto.”
Emir je šutio. Pogledao me samo jednom, kao da mi želi reći: “Pusti je, proći će.” Ali nije prolazilo. Svaki dan bio je novi test strpljenja.
Najteže mi je bilo kad sam shvatila da više ne mogu biti svoja ni u vlastitoj spavaćoj sobi. Fatima bi ulazila bez kucanja: “Samo da uzmem peškir.” Ili bi navečer sjedila s nama pred televizorom i komentirala svaku scenu: “Ovo nije za mlade žene da gledaju!”
Jednog jutra, dok sam pila kafu na balkonu, stigla mi je poruka od mame: “Kako si, dijete? Nedostaješ nam.” Nisam imala snage odgovoriti. Osjećala sam se kao da sam izgubila bitku koju nisam ni znala da vodim.
Sukobi su postajali sve češći. Jednom sam zatekla Fatimu kako pretražuje moju ladicu s donjim rubljem. “Tražila sam iglu i konac,” rekla je hladno. Te noći sam plakala u kupaonici dok je Emir kucao na vrata:
“Amra, hajde izađi… Mama nije mislila ništa loše.”
“Ne mogu više ovako! Ovo nije moj dom!” viknula sam kroz suze.
Sljedećih dana izbjegavala sam i Emira i Fatimu. Odlazila bih ranije na posao ili bih ostajala u kafiću do kasno navečer. Jednog dana me dočekala Fatima s pitanjem:
“Jesi li trudna? Tako si nervozna u zadnje vrijeme.”
“Nisam trudna! Samo sam umorna!” odbrusila sam.
Te večeri Emir i ja smo se prvi put ozbiljno posvađali:
“Zašto uvijek moraš praviti problem? Mama nema nikoga osim mene!”
“A ja? Ja nemam nikoga osim tebe! Zar ne vidiš da me gubiš?”
Nije odgovorio. Samo je izašao iz stana.
Dani su prolazili u tišini i napetosti. Počela sam razmišljati o razvodu – riječ koju nikad nisam zamišljala da ću izgovoriti. Jedne noći nazvala me prijateljica Lejla:
“Amra, hajde kod mene na vikend. Moraš malo pobjeći od svega.”
Spakirala sam torbu i otišla bez riječi. Emir mi nije pisao ni zvao dva dana. Kad sam se vratila, Fatima me dočekala s ledenim pogledom:
“Nadam se da si razmislila gdje ti je mjesto.”
Te večeri Emir je došao do mene:
“Ne mogu birati između vas dvije… Ali ne želim te izgubiti. Hajde da razgovaramo svi zajedno.”
Sjeli smo za stol – prvi put kao troje odraslih ljudi. Rekla sam sve što me boli: kako se osjećam nevidljivo, kako mi nedostaje naš mir, kako želim svoj prostor.
Fatima je šutjela dugo, a onda tiho rekla:
“Nisam htjela biti teret… Samo mi je teško biti sama. Ali možda stvarno trebam pronaći svoj stan.”
Nakon nekoliko sedmica pronašli smo joj mali stan blizu nas. Pomogli smo joj preseliti stvari. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje – ali i tugu zbog svega što smo prošli.
Danas sjedim na istom balkonu i gledam kišu nad Sarajevom. Emir i ja polako gradimo povjerenje ispočetka.
Pitam se: Koliko žena kod nas živi ovu priču? Koliko nas šuti dok gubimo sebe u tuđim očekivanjima?