Kad sveća dogori: Kako sam pronašla sebe nakon raspada braka
“Ne mogu više, Amra. Umorio sam se od nas.” Edinove riječi odzvanjaju u mojoj glavi dok gledam kako zatvara vrata našeg zajedničkog stana. U rukama drži posljednju kutiju, onu u kojoj su njegove knjige i stari dres FK Sarajeva. Na trenutak poželim viknuti, zadržati ga, ali riječi mi zastaju u grlu. Samo šutim i gledam kako odlazi.
Trideset godina. Toliko smo proveli zajedno. Upoznali smo se na fakultetu u Sarajevu, kad su još mirisale lipe na Vilsonovom. On je bio duhovit, uvijek spreman na šalu, a ja ozbiljna, sramežljiva djevojka iz Mostara. Vjenčali smo se brzo, možda prebrzo, ali tada mi se činilo da je ljubav dovoljna za sve.
Godine su prolazile u ritmu svakodnevice: djeca, posao, krediti, rat i izbjeglištvo. Preživjeli smo granate i izbjegličke kampove u Splitu, povratak u razrušeni stan, obnovu života iz pepela. Kad su nam se rodile kćerke, Lejla i Hana, mislila sam da je to vrhunac sreće. Edin je bio dobar otac, ali uvijek nekako odsutan. Ja sam bila ta koja je trčala na roditeljske sastanke, kuhala ručkove i tješila djevojčice kad bi plakale zbog loše ocjene ili prve ljubavi.
“Mama, šta ćeš sad?” pitala me Lejla prošle sedmice preko Vibera iz Zagreba. “Ne znam, dušo. Prvi put u životu ne znam.”
Kad su djevojke otišle na fakultet, ostali smo sami. Tišina je postala glasna. Edin je sve češće ostajao na poslu do kasno ili odlazio s prijateljima na pivo. Ja sam pokušavala popuniti prazninu: volontirala sam u Crvenom križu, išla na jogu s komšinicom Marinom, ali ništa nije moglo ispuniti rupu koja je zjapila u meni.
Prije pola godine pronašla sam poruku na njegovom mobitelu. “Nedostaješ mi”, pisalo je. Ispod: ime koje nisam znala – Sanja. Srce mi je preskočilo otkucaj. Nisam mu odmah rekla. Tjednima sam šutjela, promatrala ga krišom dok je gledao televiziju ili čitao novine. Pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li previše davala? Jesam li postala nevidljiva?
Kad sam mu napokon rekla da znam, samo je slegnuo ramenima. “Nisam više sretan, Amra. Ne mogu više glumiti.” Nije bilo svađe ni vike. Samo tuga koja me pritisla kao kamen.
Razvod je prošao tiho, gotovo birokratski. Djeca su bila šokirana, ali odrasle su – svaka u svom svijetu. Prijateljice su me tješile: “Bolje sad nego nikad!”, “Naći ćeš ti nekog novog!” Ali ja nisam htjela nikog novog. Htjela sam svoj život nazad.
Prvi tjedni nakon što je otišao bili su najgori. Budila sam se u četiri ujutro s osjećajem panike. Hodala bih po stanu kao sjena, otvarala ormare i mirisala njegove košulje koje je zaboravio odnijeti. Plakala bih do iznemoglosti, a onda se umorna vraćala u krevet.
Jednog dana nazvala me Hana: “Mama, hajde dođi kod mene u Rijeku na par dana.” Otišla sam bez puno razmišljanja. More me smirilo; šetnje uz obalu i razgovori s Hanom podsjetili su me da još uvijek imam sebe. Počela sam pisati dnevnik – nešto što nisam radila od srednje škole.
U dnevniku sam prvi put priznala sebi koliko sam zapravo bila nesretna zadnjih godina. Koliko sam se bojala samoće i starosti više nego što sam voljela Edina. Koliko sam žrtvovala svoje snove zbog porodice: nikad nisam završila onaj tečaj slikanja, nikad nisam otišla na planinarenje na Prenj kao što sam sanjala.
Jedne večeri u Rijeci sjela sam s Hanom na balkon.
“Mama, znaš šta? Ti si meni uvijek bila uzor jer si jaka. Ali sad imaš pravo biti slaba i tužna. I imaš pravo početi ispočetka.”
Te riječi su mi otvorile oči.
Po povratku u Sarajevo odlučila sam napraviti nešto za sebe. Upisala sam tečaj slikanja kod profesorice Mirele u Centru za kulturu. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam uzbuđenje – kao dijete pred prvi dan škole.
Na tečaju sam upoznala Jasnu, razvedenu ženu iz Zenice koja je prošla slično kao ja. Postale smo prijateljice; zajedno smo išle na izložbe i kafu u staru Baščaršiju. Počela sam izlaziti među ljude, smijati se opet iskreno.
Naravno, bilo je dana kad bih se slomila – kad bih vidjela stariji par kako šeće Vilsonovim ili kad bi mi Edin poslao poruku zbog neke administracije oko stana. Ali svaki put bih se podsjetila: preživjela si rat, preživjela si izdaju – možeš preživjeti i ovo.
S vremenom sam naučila biti sama sa sobom. Naučila sam uživati u tišini svog stana, u mirisu kafe koju sama skuham nedjeljom ujutro dok sunce ulazi kroz prozor.
Danas imam 56 godina i prvi put osjećam da živim svoj život – ne tuđi san ili očekivanja društva. Nije lako biti žena koja počinje ispočetka nakon pedesete u Bosni ili Hrvatskoj; ljudi te sažalijevaju ili ti govore da si zakasnila za sreću. Ali ja znam da nisam.
Ponekad se pitam: Da li bih opet sve isto uradila? Da li bih ostala toliko dugo u braku koji me gušio? Možda ne bih – ali znam da sada imam hrabrosti birati sebe.
A vi? Jeste li ikada imali snage okrenuti novu stranicu kad vam se činilo da je kasno?