Kad svekrva diktira Božić: Zašto sam odbila peći bakalar
“Ivana, nisi valjda zaboravila da si ti zadužena za bakalar ove godine?” Milenin glas odjeknuo je kuhinjom kao hladan vjetar s Velebita. Stajala sam kraj sudopera, ruke mokre od pranja suđa, a srce mi je već počelo brže kucati. Pogledala sam prema njoj, njezine ruke prekrižene na prsima, pogled oštar kao nož. “Nisam zaboravila, Milena. Ali… ove godine bih radije da netko drugi preuzme bakalar.”
Nastala je tišina. Osjetila sam kako me muž Dario gleda ispod oka, a djeca su za stolom prestala šaptati. Milena je podignula obrve, kao da sam joj upravo rekla da Božić ove godine nećemo ni slaviti. “Zašto? Prošle godine si ga presolila, ali to se svakome može dogoditi. Ove godine ću ti ja pomoći. Samo trebaš slušati.”
U tom trenutku osjetila sam kako mi se grlo steže. Sjećanje na prošlogodišnji Božić još me peklo – svi su šutjeli dok su žvakali preslani bakalar, a Milena je teatralno popila čašu vode nakon svakog zalogaja. Kasnije sam u kupaonici plakala, osjećajući se kao potpuni promašaj. Ove godine nisam htjela prolaziti kroz to ponovno.
“Milena, ne želim peći bakalar pod nadzorom. Ako ga radim, radim ga sama ili nikako. Božić bi trebao biti radostan, a ne stresan.” Osjetila sam kako mi glas drhti, ali nisam odustajala.
Dario je pokušao ublažiti situaciju: “Ajmo, ljudi, nije to tako strašno. Možda da ove godine naručimo bakalar iz restorana?”
Milena ga je pogledala kao da je predložio herezu. “Bakalar iz restorana? U mojoj kući? Dok sam ja živa, to se neće dogoditi! Ivana, ako nećeš ti, onda ću ja. Ali znaj – u ovoj kući se tradicija poštuje!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njom. Povukla sam se u sobu i zatvorila vrata za sobom. Sjedila sam na krevetu i gledala kroz prozor u maglovito prosinačko jutro. U glavi su mi se vrtjele slike svih Božića otkako sam ušla u ovu obitelj – uvijek ista napetost, uvijek isti osjećaj da nisam dovoljno dobra.
Sjetila sam se svog djetinjstva u Osijeku, gdje smo mama i ja kuhale zajedno, smijale se i pjevale božićne pjesme dok je miris sarme ispunjavao stan. Nikad nije bilo važno je li nešto zagorjelo ili presoljeno – važno je bilo zajedništvo. Ovdje, u Dalmaciji, sve je bilo drugačije. Svekrva je imala svoja pravila i očekivanja; svaka pogreška bila je grijeh protiv tradicije.
Te večeri Dario je došao do mene. “Znaš da joj nije lako pustiti kontrolu. Cijeli život ona vodi Božić.”
“A meni nije lako stalno osjećati da nisam dovoljno dobra za njezin stol!” odgovorila sam kroz suze.
“Znaš da te voli na svoj način…”
“Ako je to ljubav, onda ja više ne želim takvu ljubav!”
Sljedećih dana kuća je bila puna napetosti. Milena je šutjela kad bih prošla pored nje; djeca su osjećala nelagodu i stalno me ispitivala hoće li Božić biti kao prije. U trgovini sam srela susjedu Anicu koja me pitala što ću kuhati za Badnjak.
“Ne znam još… Možda ništa,” rekla sam s gorčinom.
Anica se nasmijala: “Ma pusti bakalar! Kod nas svake godine netko nešto zabrlja pa opet svi jedemo i smijemo se. Nije bakalar Božić!”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi kad sam se vratila kući. Ušla sam u kuhinju gdje je Milena upravo vadila sušeni bakalar iz vrećice.
“Hoćeš li mi pomoći ili ne?” upitala me bezizražajno.
Duboko sam udahnula. “Neću, Milena. Ove godine želim uživati s djecom i mužem bez stresa oko bakalara. Ako to znači da nisam prava snaha – neka bude tako.”
Vidjela sam kako joj lice mijenja boju – od bijesa do tuge pa do rezignacije.
“Znaš… Kad sam ja bila mlada snaha, moja svekrva mi nije dala ni blizu kuhinji. Htjela sam sve raditi po svom, ali nisam smjela ni pitati. Zato sad želim da sve bude savršeno – barem jednom godišnje.” Glas joj je bio tiši nego inače.
Prvi put sam osjetila trunku suosjećanja prema njoj. Možda smo obje žrtve istih očekivanja – ona svojih svekrva, ja njezinih pravila.
Božićno jutro dočekali smo u tišini. Bakalar je bio na stolu, ali nitko ga nije komentirao. Djeca su otvorila poklone i smijala se; Dario me zagrlio ispod bora.
Kasnije tog dana sjela sam s Milenom uz kavu.
“Znaš,” rekla sam tiho, “možda bismo mogle iduće godine zajedno napraviti nešto novo – nešto što će biti naša tradicija?”
Pogledala me dugo i napokon klimnula glavom.
Sad kad gledam unatrag, pitam se: koliko nas još živi pod teretom tuđih očekivanja i boji se reći ‘ne’? Je li vrijedno žrtvovati mir radi tradicije koja nas guši?