Kad svekrva postane neprijatelj: Priča iz srca Sarajeva
“Opet si zaboravila ugasiti svjetlo u hodniku! Koliko puta ti moram reći da struja nije besplatna?” Senadin glas parao je jutarnju tišinu, dok sam pokušavala skuhati kafu prije posla. Ruke su mi drhtale dok sam stavljala džezvu na šporet. Adnan je sjedio za stolom, listao novine, i pravio se da ne čuje. Pogledala sam ga, tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima.
“Senada, pusti Mirelu, žuri na posao,” promrmljao je, ali bez stvarne želje da me zaštiti. Senada je samo frknula nosom i nastavila: “Da nije mene, ova kuća bi propala. Sve na meni!”
Taj osjećaj nemoći me gušio već mjesecima. Kad se Senada razboljela prošle zime, bilo je normalno da je primimo kod nas. Ali ona se nije više vratila u svoj stan. Svaki dan je bio nova borba – od načina kako slažem veš do toga šta kuham za ručak. Sve joj je smetalo. “Moja Adnane, vidiš li ti ovo? Tvoja žena ne zna ni supu skuhati kako treba!” govorila bi pred djecom, pred komšijama, pred svima.
Naša kćerka Lejla imala je deset godina i već je počela izbjegavati kuću. “Mama, mogu li kod Amre učiti?” pitala bi svaki dan. Sin Faris, još mali, povlačio se u svoju sobu čim bi baka počela galamiti. Ja sam osjećala kako nestajem – kao da me više nema.
Jedne večeri, kad su djeca zaspala, skupila sam hrabrost i sjela nasuprot Adnana. “Adnane, ovako više ne mogu. Osjećam se kao gost u vlastitoj kući. Tvoja mama me ne poštuje, a ti… ti ništa ne radiš.”
Podigao je pogled s mobitela. “Mirela, znaš da joj nije lako. Stara je, bolesna… Šta hoćeš da radim? Da je izbacim na ulicu?”
“Ne tražim to! Samo želim da me podržiš. Da joj kažeš da prestane s uvredama. Da budemo porodica, a ne neprijatelji pod istim krovom!”
Adnan je šutio dugo. Onda je samo ustao i otišao u dnevnu sobu. Osjetila sam kako mi suze klize niz lice.
Sljedećih dana sve je bilo još gore. Senada kao da je osjetila moju slabost i pojačala pritisak. “Jesi li ti normalna? Djeca ti ništa ne jedu! Vidi kako su mršava! Kad sam ja bila mlada…” I tako svaki dan.
Jednog popodneva, dok sam slagala veš, Lejla mi je prišla tiho: “Mama, zašto baka stalno viče na tebe? Jesi li ti nešto loše uradila?”
Zagrlila sam je i pokušala sakriti suze. “Nisam, dušo. Nekad ljudi viču jer su nesretni. Nije to tvoja krivica.”
Ali istina je bila da sam se osjećala krivom za sve – što nisam dovoljno dobra supruga, majka, snaha.
Jedne subote došla mi je sestra Amra na kafu. Sjeli smo na balkon dok su djeca gledala crtiće.
“Mirela, ne možeš ovako živjeti,” rekla mi je tiho. “Znaš da imaš pravo na mir u svom domu? Razgovaraj s Adnanom opet. Ako neće stati uz tebe… moraš misliti na sebe i djecu.”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam izgubila – osmijeh djece, nježnost između mene i Adnana, osjećaj doma.
Sljedeće jutro skupila sam snagu i otišla kod Senade u sobu.
“Senada, moramo razgovarati,” rekla sam odlučno.
Pogledala me ispod oka: “Šta sad hoćeš?”
“Ne mogu više ovako. Ova kuća mora biti dom za sve nas ili neće biti dom ni za koga. Ako ne možemo živjeti zajedno s poštovanjem, morat ćemo pronaći drugo rješenje.”
Senada se nasmijala podrugljivo: “Ti ćeš mene izbaciti iz kuće mog sina? Pokušaj samo!”
Ali ovaj put nisam ustuknula.
Kad se Adnan vratio s posla, čekala sam ga u hodniku.
“Adnane, odluči – ili ćemo zajedno postaviti granice tvojoj mami ili ću ja otići s djecom. Više ne mogu biti žrtva u vlastitom domu.” Glas mi je drhtao ali nisam odustajala.
Gledao me dugo, kao da prvi put vidi ženu koju je oženio.
Te večeri prvi put smo svi sjeli za isti stol i razgovarali kao porodica. Bilo je suza, vikanja, ali i iskrenih riječi koje su godinama bile potisnute.
Nije bilo lako ni brzo – ali polako smo učili postavljati granice. Senada nije bila sretna ali je shvatila da više nema moć koju je imala prije.
Danas još uvijek živimo zajedno ali drugačije – s više poštovanja i manje straha.
Ponekad se pitam: Koliko žena oko nas šuti i trpi zbog tuđih očekivanja? Koliko nas zaboravi na sebe dok pokušava biti dobra snaha ili supruga? Možda je vrijeme da progovorimo – za sebe i za svoju djecu.