Kad svekrva traži nemoguće: Između doma i tuđih želja

“Ivana, ne možeš to razumjeti dok nisi majka!” viknula je svekrva, tresući rukama stari šal koji joj je poklonila njena pokojna sestra iz Travnika. Stajala sam u kuhinji, ruke mi se tresle dok sam rezala luk za ručak. Miris prženog luka miješao se s gorčinom u grlu. “Ali, Marija, ovo je naš dom. Ovdje smo sve izgradili. Zašto bi ga prodavali?” pokušala sam ostati smirena, ali glas mi je drhtao.

Moj muž, Dario, sjedio je za stolom, šutio i gledao u pod. Znao je da je ovo trenutak kada mora birati stranu, ali kao i uvijek, povukao se u tišinu. Marija je nastavila: “Moja kćerka Ana me treba! U Osijeku joj je teško, sama je s dvoje djece. Ja sam joj majka! Zar ti ne bi pomogla svojoj majci da možeš?”

Osjetila sam kako mi srce lupa u grudima. Naravno da bih pomogla svojoj majci, ali ne bih tražila od Darija da proda naš dom zbog toga. Naš mali stan u Sarajevu bio je sve što smo imali. Tu smo slavili rođenja naše djece, tu smo plakali kad nam je sin Luka bio bolestan, tu smo se mirili nakon svađa. Sve je bilo utisnuto u te zidove.

“Mama, pa ne možemo samo tako prodati stan! Gdje ćemo mi? Djeca idu ovdje u školu…” napokon se oglasio Dario, ali Marija ga je prekinula:

“Vi ste mladi! Lako ćete vi naći nešto drugo. Ja više nemam vremena za čekanje. Ana me treba sad!”

U tom trenutku, osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu. Svekrva je uvijek bila ljubazna prema meni, donosila mi kolače iz sela, pričala priče iz mladosti. Nikad nije tražila previše. Ali sad… Sad je tražila sve.

Te noći nisam mogla spavati. Dario je ležao pored mene, okrenut prema zidu. “Što ćemo sad?” šaptala sam kroz suze. “Ne znam… Mama nikad nije bila ovako uporna. Bojim se da će nas razdvojiti,” odgovorio je tiho.

Sljedećih dana napetost je rasla. Marija je prestala jesti s nama za stolom. Počela je pakirati svoje stvari u kutije, kao da nas ucjenjuje svojom tugom. Djeca su osjećala napetost – Luka me pitao zašto baka plače svaku večer.

Jednog popodneva, Ana je nazvala na Viber. “Ivana, molim te, shvati mamu… Ovdje mi je stvarno teško. Muž mi radi po cijeli dan, a ja sama s djecom… Mama bi mi puno značila.” Osjetila sam bijes – zašto svi očekuju da žrtvujem svoj život zbog tuđih problema?

Pokušala sam razgovarati s Darijem: “Zašto uvijek tvoja obitelj ima prednost? Što je s nama? S našom djecom?” Pogledao me umorno: “Ivana, ne mogu birati između tebe i mame…”

Nakon tjedan dana šutnje i suza, Marija je spakirala kofere i sjela na kauč s kaputom na koljenima. “Ako nećete prodati stan, idem sama autobusom do Osijeka!” viknula je kroz suze. Djeca su počela plakati.

Dario ju je pokušao zaustaviti: “Mama, molim te… Ne moraš ići sama! Smislit ćemo nešto!”

Ali ja sam znala – ako sada popustimo, više nikada nećemo imati mir. “Marija, volimo vas i želimo vam pomoći, ali ne možemo žrtvovati sve što imamo. Ako želite otići kod Ane, pomoći ćemo vam oko puta i svega što treba – ali naš dom ostaje naš dom,” rekla sam odlučno.

Marija me pogledala kao da sam joj zabola nož u srce. “Nikad ti to neću zaboraviti,” šapnula je i izašla iz stana.

Dario je plakao prvi put otkad ga znam. Djeca su me grlila i pitala hoće li se baka vratiti.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkad je Marija otišla kod Ane u Osijek. Povremeno se čujemo telefonom – razgovori su kratki i hladni. Dario još uvijek pati zbog svega što se dogodilo.

Ponekad se pitam jesam li mogla biti popustljivija ili pronaći neko drugo rješenje. Ali onda pogledam svoju djecu kako mirno spavaju u svom krevetu i znam da sam morala zaštititi naš dom.

Je li moguće biti dobar član obitelji i ostati vjeran sebi? Ili uvijek netko mora biti žrtva tuđih želja?