Kad ti dom postane tuđi: Priča jedne svekrve iz Zagreba
“Opet? Ana, zar ne možeš barem jednu večer provesti bez društva?” – moj glas je drhtao dok sam gledala kako iz frižidera vadi još jedno pivo za nekog od svojih prijatelja. U dnevnoj sobi je već bilo preglasno, smijeh i muzika su odzvanjali kroz zidove našeg stana na Trešnjevci. Ivan je sjedio na rubu kauča, gledao u pod i šutio, kao da ga sve to ne dotiče.
Nekad sam vjerovala da će Ivan, moj jedini sin, ostati uz mene i nakon ženidbe. Kad je doveo Anu, bila sam sretna – činila se pristojnom, obrazovanom djevojkom iz dobre obitelji iz Sesveta. Ali ubrzo nakon vjenčanja, naš dom je postao nešto što više nisam prepoznavala. Ana je svaku subotu organizirala druženja, a često i usred tjedna. Ljudi su dolazili i odlazili, ostavljali tragove po stolu, mrvicama po podu, a meni u srcu gorčinu.
Jedne večeri, dok sam skupljala čaše iz dnevne sobe, naišla sam na Anu kako se smije s prijateljicom. “Marija, opustite se malo! Život je kratak!” rekla mi je veselo. Nisam znala što da odgovorim. Osjećala sam se kao gost u vlastitoj kući.
Ivan je sve više šutio. Kad bih ga pitala zašto dopušta da nam dom postane birtija, samo bi slegnuo ramenima: “Mama, Ana voli društvo. Ne želim joj braniti.”
Počela sam izbjegavati dnevnu sobu. Povukla sam se u svoju malu sobicu, gdje sam čitala stare knjige i slušala kako se moj svijet mijenja bez mene. Ponekad bih čula kako Ana priča o meni svojim prijateljicama: “Ma pusti Mariju, ona je staromodna. Samo joj fali još mačka pa da bude prava baba.”
Jedne noći nisam mogla izdržati. Ušla sam u dnevnu sobu gdje su Ana i njeni prijatelji igrali neku igru s kartama. “Molim vas,” rekla sam tiho ali odlučno, “možete li večeras završiti ranije? Sutra rano ustajem.”
Ana me pogledala kao da sam joj pokvarila cijeli život: “Marija, pa nije ni ponoć! Ivan, reci nešto!”
Ivan je samo šutio. Pogledao me očima punim srama i tuge, ali nije rekao ništa.
Te noći nisam spavala. Sjetila sam se dana kad smo Ivan i ja sami uređivali ovaj stan. Svaka polica, svaka zavjesa – sve smo birali zajedno. Sad više ništa nije bilo moje.
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s Ivanom. “Sine, zar ne vidiš što se događa? Naš dom više nije dom.”
On bi me samo zagrlio: “Mama, molim te, nemoj praviti probleme između mene i Ane.”
Počela sam osjećati kao da gubim sina. Ana je preuzela svaki kutak našeg života – od toga što ćemo jesti do toga tko će nam dolaziti u goste. Čak je i moju omiljenu biljku izbacila s prozora jer joj “ne paše uz dekor”.
Jednog dana došla mi je susjeda Vesna: “Marija, sve je u redu? Čujem stalno buku kod vas.” Osjetila sam sram i nemoć.
Pokušala sam razgovarati s Anom: “Ana, razumijem da voliš društvo, ali ovo je i moj dom.”
Ona me pogledala s osmijehom koji nije bio iskren: “Marija, vi ste uvijek dobrodošli među nas! Ali ako vam smeta buka… možda biste mogli češće kod vaše sestre?”
Taj prijedlog me pogodio kao nož. Zar me žele izbaciti iz vlastitog doma?
Počela sam razmišljati o odlasku. Moja sestra Ljiljana živi sama u Dubravi. Ali kako da ostavim sve što sam gradila cijeli život? Kako da ostavim Ivana?
Jedne večeri, kad su svi otišli, sjela sam kraj Ivana. “Sine, molim te… Zar ne vidiš da gubimo jedno drugo?”
Ivan je šutio dugo. Onda je tiho rekao: “Mama… ne znam što da radim. Volim tebe i Anu. Ne želim birati.”
Te riječi su me slomile. Shvatila sam da možda više nemam mjesto u njegovom životu kakvo sam imala prije.
Dani su prolazili u tišini i suzama koje nisam željela pokazati ni Ani ni Ivanu. Počela sam pisati dnevnik, jedino mjesto gdje mogu biti iskrena.
“Draga Marija,” pisala sam sebi jedne noći, “jesi li ti ta koja ne razumije vrijeme ili su drugi zaboravili što znači dom?”
Ponekad se pitam – gdje završava žrtva majke i počinje pravo na vlastiti mir? Jesam li sebična što želim svoj dom natrag ili samo želim malo poštovanja?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li bolje boriti se ili pustiti sve da ode?