Kad ti dom postane tuđi: Priča o izdaji nakon smrti voljenog čovjeka

“Ne možeš više ostati ovdje, Jasmina. Ovo je sada naša kuća.” Glas Ane, Ivanove kćeri iz prvog braka, odzvanjao mi je u ušima kao hladan tuš. Stajala sam na pragu dnevnog boravka, još uvijek u crnini, dok su ona i njen brat Dario pakirali moje stvari u kartonske kutije. Sve što sam godinama gradila s Ivanom, svaki komadić našeg zajedničkog života, sada je nestajao pred mojim očima.

Ivan je umro prije samo tri tjedna. Srce ga je izdalo dok je sjedio za stolom, smijući se nekoj mojoj šali. Srušio se, a ja sam vrištala, zvala hitnu pomoć, molila Boga da ga ne uzme. Ali Bog me nije čuo. U tih nekoliko minuta izgubila sam sve – muža, oslonac, sigurnost. Nisam ni slutila da će mi uskoro oduzeti i dom.

“Molim vas, pa ja nemam gdje! Ovo je i moj dom…” pokušala sam još jednom, ali Ana je samo slegnula ramenima.

“Tata je sve ostavio nama. Tako piše u oporuci. Ti si ovdje bila samo… gost.”

Gost. Ta riječ me zaboljela više nego što bi ikakva uvreda mogla. Bila sam uz njih kad su bili bolesni, kad su slavili rođendane, kad su plakali zbog svojih ljubavi. Kuhala sam im, tješila ih, slala im novac kad su studirali. A sada sam samo gost.

Dario nije ni pogledao u mom smjeru. Njegova supruga Mirela stajala je iza njega s rukama prekriženim na prsima, kao da pazi da ne uzmem nešto što mi ne pripada. Osjećala sam se kao lopov u vlastitoj kući.

“Možeš uzeti svoje stvari do kraja tjedna. Poslije toga mijenjamo brave,” rekla je Ana hladno.

Nisam imala snage svađati se. Otišla sam u spavaću sobu i sjela na krevet koji sam dijelila s Ivanom. Pogled mi je pao na njegovu pidžamu na jastuku. Mirisao je još na njega. Suze su mi klizile niz lice dok sam skupljala svoje stvari – nekoliko haljina, knjige koje sam voljela čitati prije spavanja, fotografiju s našeg putovanja na Plitvice.

Sjetila sam se dana kad smo se upoznali. Bilo je to na svadbi zajedničkih prijatelja u Zagrebu. Ivan me osvojio svojim humorom i toplinom. Bio je razveden, dvoje djece iz prvog braka, ali to me nije plašilo. Voljela sam ga svim srcem i prihvatila njegovu djecu kao svoju. Nikad nisam mogla imati vlastitu djecu – bolest iz mladosti ostavila me bez te mogućnosti – ali Ana i Dario su mi postali obitelj koju sam toliko željela.

Kad smo se vjenčali, Ivan je rekao: “Jasmina, ti si moje sunce poslije oluje.” Vjerovala sam mu. Vjerovala sam da ćemo zajedno dočekati starost.

Ali život ima drugačije planove.

Nakon sprovoda, sve se promijenilo. Ana i Dario su postali hladni, distancirani. Nisam znala što se događa dok jednog jutra nisam našla odvjetničko pismo na stolu – Ivanova oporuka ostavlja sve njima. Niti riječi o meni.

“Tata je mislio da ćeš uvijek imati posao,” rekla mi je Ana kad sam ih suočila s tim.

“Ali ja radim pola radnog vremena u knjižari! To nije dovoljno za stanarinu…”

“To nije naš problem,” odbrusila je Mirela.

Pokušala sam razgovarati s Ivanovom sestrom Ružicom, ali ona je samo slegnula ramenima: “Djeca su mu krv. Ti si bila žena koju je volio, ali… znaš kako to ide kod nas.” Zaboljelo me što ni ona nije stala uz mene.

Prijateljice su mi govorile: “Ma Jasmina, nisi ti ni prva ni zadnja kojoj se to dogodilo. Snaći ćeš se!” Ali kako da se snađem kad mi srce puca svaki put kad prođem pored naše kuće? Kad vidim Ivana na svakom uglu grada?

Prvih nekoliko noći spavala sam kod prijateljice Sanje u Novom Zagrebu. Sanja me tješila: “Znaš ti koliko žena ovako završi? Djeca iz prvih brakova uvijek gledaju samo sebe.”

Ali ja nisam željela mrziti Anu i Darija. Samo sam željela razumjeti – gdje sam pogriješila? Zar sve godine ljubavi i brige ne vrijede ništa?

Počela sam tražiti posao na internetu – prodavačica, čistačica, dadilja… Sve što bi mi omogućilo da platim garsonijeru negdje na periferiji. U četrdesetima nije lako početi ispočetka, pogotovo kad te nitko ne pita kako si.

Jedne večeri srela sam susjedu Nadu na tramvajskoj stanici.

“Jasmina, čula sam što se dogodilo… Ako ti treba pomoć ili društvo, slobodno navrati kod mene,” rekla je tiho.

Zahvalila sam joj i osjetila kako mi srce malo omekša. Nisu svi ljudi isti.

Ipak, najteže mi je bilo kad sam srela Anu u trgovini nekoliko tjedana kasnije. Pogledala me kao strankinju.

“Ana… Jesi li dobro?” upitala sam tiho.

Samo je kimnula glavom i prošla pored mene bez riječi.

Tada sam shvatila – za njih nikad nisam bila obitelj. Bila sam samo žena koja im je uzela oca.

Danas živim sama u malom stanu na Trešnjevci. Radim dva posla i navečer često plačem od umora i tuge za Ivanom. Ali učim živjeti bez njega i bez njihove ljubavi.

Ponekad se pitam: Je li moguće da ljubav i dobrota ne znače ništa kad dođe vrijeme podjele? Zar smo svi samo prolaznici jedni drugima? Možda vi imate odgovor.