Kad ti vlastiti sin kaže da si uništila njegovu porodicu
“Zar je toliko teško oprati nekoliko tanjira?” izletjelo mi je iz usta prije nego što sam stigla razmisliti. Stajala sam na pragu kuhinje, gledajući kako moja snaha, Lejla, sjedi za stolom i tipka po mobitelu dok su sudovi od ručka ostali netaknuti. Osjetila sam kako mi srce lupa, a ruke mi drhte. Nije ovo prvi put da se osjećam kao gost u vlastitoj kući, ali danas je nešto puklo u meni.
Lejla me pogledala preko ramena, podigla obrvu i nastavila tipkati. “Imam važnu poruku, Marija. Kasnije ću.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela pokazati slabost. Godinama sam bila jaka. Kad me muž ostavio zbog druge žene, moj sin Ivan imao je samo dvije godine. Sjećam se te noći kao da je jučer bila – kiša je padala, a ja sam sjedila na podu kuhinje s Ivankom u naručju, dok su njegove igračke bile razbacane po stanu. Nisam imala nikoga osim njega. Moji roditelji su umrli rano, a sestra mi živi u Njemačkoj i rijetko se javlja.
Radila sam sve moguće poslove – čistila po kućama, prodavala na pijaci, čak i šivala zavjese za susjede. Sve samo da Ivan ima što pojesti i obući. Nikad mu nisam dala da osjeti koliko mi je teško. Kad bi pitao gdje je tata, slagala bih: “Na poslu je, sine.” A zapravo, tata je bio s drugom ženom negdje u Zagrebu.
Prošle su godine. Ivan je završio školu, zaposlio se kao električar i upoznao Lejlu na nekoj svadbi kod prijatelja u Mostaru. Brzo su se vjenčali i uselili kod mene jer nisu imali novca za svoj stan. Nisam im to zamjerala – bila sam sretna što mi je sin sretan.
Ali ubrzo sam shvatila da Lejla nije navikla na život kakav smo mi vodili. Odrasla je u Sarajevu, u porodici gdje se nije puno radilo po kući – sve joj je bilo servirano. Prvih mjeseci sam šutjela kad bi ostavila prljave šalice po dnevnom boravku ili kad bi Ivan morao sam peglati košulje. Govorila sam sebi: “Mladi su, naučit će.” Ali kako vrijeme prolazi, osjećam se kao sluškinja u vlastitom domu.
Jednog dana došla sam s posla umorna kao pas – čistila sam stubište cijelog ulaza jer nam treba svaki dinar. Ušla sam u stan i zatekla nered: sudovi od doručka i ručka, mrvice po stolu, a Lejla sjedi i gleda seriju na laptopu. Ivan još nije došao s posla.
“Lejla, možeš li barem oprati sudove?” pitala sam tiho.
“Nisam ja tvoja služavka,” odbrusila je bez da me pogleda.
Te noći nisam mogla spavati. Sjećanja su mi navirala – kako sam sama nosila Ivana kroz život, kako sam mu kupovala prve cipele na rate, kako smo zajedno plakali kad nije imao za ekskurziju… A sada me njegova žena gleda kao uljeza.
Sutradan sam odlučila razgovarati s Ivanom. Skuhala sam mu omiljenu supu od domaće kokoši i čekala ga da dođe s posla.
“Sine, moramo razgovarati,” rekla sam čim je sjeo za stol.
Pogledao me zabrinuto: “Šta je bilo, mama?”
“Ne mogu više ovako. Osjećam se kao da nisam dobrodošla u vlastitoj kući. Lejla me ne poštuje, ništa ne pomaže… Ja više ne mogu sama sve ovo nositi.”
Ivan je uzdahnuo i spustio glavu: “Mama, molim te… Ne pravi probleme. Lejla nije navikla na ovakav život. Daj joj vremena.”
“Koliko vremena? Prošlo je skoro dvije godine! Samo tražim malo poštovanja i pomoći!”
Ivan je ustao od stola i pogledao me hladno: “Znaš šta, mama? Ponekad imam osjećaj da ti pokušavaš uništiti moju porodicu. Stalno se žališ na Lejlu, stalno nešto prigovaraš… Zar ti nije dovoljno što smo ovdje?”
Te riječi su me pogodile kao nož u srce. Nisam mogla vjerovati da moj sin misli da želim uništiti njegovu sreću. Zar sve što sam prošla za njega ništa ne vrijedi?
Te noći sam plakala do jutra. Razmišljala sam o svemu – o svom životu, o tome gdje sam pogriješila kao majka. Možda sam previše davala? Možda sam ga previše štitila? Možda sam trebala biti stroža?
Dani su prolazili u tišini. Lejla me ignorirala, Ivan je dolazio kasno s posla i izbjegavao razgovor sa mnom. Počela sam razmišljati da odem iz vlastitog stana – možda bi im bilo lakše bez mene.
Jednog jutra našla sam oglas za malu garsonjeru na periferiji grada. Nazvala sam broj i dogovorila razgledavanje. Kad sam to rekla Ivanu, samo je slegnuo ramenima: “Radi kako misliš da je najbolje.” Nije bilo ni trunke tuge u njegovom glasu.
Spakirala sam svoje stvari u dvije torbe – sve što mi je ostalo od života stalo je u njih. Pogledala sam još jednom svoj stan – zidovi puni Ivanovih crteža iz djetinjstva, stara slika moje mame na polici… Suze su mi klizile niz lice dok sam zatvarala vrata za sobom.
U novoj garsonjeri nema puno mjesta ni svjetla, ali barem imam mir. Dani su dugi i tihi. Ponekad mi Ivan pošalje poruku: “Jesi li dobro?” Ali više ne dolazi često.
Pitam se gdje sam pogriješila? Je li moguće da majčina ljubav može biti prevelika? Da li smo mi žene s Balkana osuđene da budemo same kad djeca odrastu? Da li ste vi ikada osjetili da ste višak u životima onih koje ste najviše voljeli?