Kad ti život uzme snove: Moja borba za majčinstvo s 38 godina
“Opet ništa, Lejla…” šapnula sam sama sebi dok sam gledala blijedu crtu na testu za trudnoću. Ruke su mi drhtale, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. U kupaonici je bilo tiho, samo je sat na zidu otkucavao sekunde moje tuge. Osjećala sam se kao da me cijeli svijet gleda kroz ključanicu, kao da svi znaju da sam opet podbacila.
“Lejla, jesi li dobro?” začuo se glas mog muža, Dine, s druge strane vrata. Nisam imala snage odgovoriti. Samo sam sjedila na hladnim pločicama i pokušavala zaustaviti suze. Znam da je i njemu teško, ali nekako se uvijek činilo da je meni teže. On bi samo slegnuo ramenima i rekao: “Bit će, ljubavi, kad-tad.” Ali meni je vrijeme curilo kroz prste.
Imam 38 godina. U Sarajevu to znači da si već odavno trebala imati barem dvoje djece, a možda i treće na putu. Moje prijateljice iz škole, Alma i Mirela, već šalju djecu u školu. Na kavi pričaju o roditeljskim sastancima i zadaćama, a ja šutim i smješkam se, skrivajući bol iza šaljive opaske: “Ma ja sam još uvijek mlada za to!” Ali kad ostanem sama, osjećam se kao da me netko gura u ponor iz kojeg nema izlaza.
Moja mama, Senada, nikad nije bila nježna žena. “Lejla, kad ćeš više? Šta čekaš? Znaš li ti koliko je sati?” govorila bi svaki put kad bih došla u posjetu. Tata bi samo šutio i gledao kroz prozor, kao da ga se sve to ne tiče. A meni bi knedla stajala u grlu dok bih pokušavala objasniti da nije sve tako jednostavno.
“Mama, pokušavamo… Nije do mene…”
“Ma nemoj mi pričat! Svi pokušavaju pa uspiju! Ne možeš čekat vječno!”
Nisam joj mogla reći koliko sam puta plakala noću, koliko sam puta molila Boga da mi podari dijete. Nisam joj mogla objasniti strah koji me guši svaki put kad dobijem menstruaciju. Nisam joj mogla reći kako se osjećam manje vrijednom ženom.
Dino je bio moj oslonac, ali i on je imao svoje granice. Posljednjih mjeseci sve češće smo se svađali. “Možda bismo trebali odustati?” rekao je jednom, tiho, dok smo ležali u krevetu okrenuti leđima jedno drugome.
“Ne mogu odustati!” viknula sam kroz suze. “Ne mogu! To je sve što želim!”
On je uzdahnuo i izašao iz sobe. Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala ranije početi? Jesam li trebala manje raditi? Jesam li trebala poslušati mamu i udati se za onog doktora iz Mostara?
Na poslu sam bila uvijek nasmijana Lejla iz računovodstva. Kolegica Ivana mi je jednom šapnula: “Znaš, ako ti treba broj od dobre klinike u Zagrebu… Imam prijateljicu koja je uspjela nakon četiri pokušaja.”
Zahvalila sam joj i spremila broj u mobitel. Ali svaki put kad bih ga pogledala, osjećala bih se kao da priznam poraz. Kao da priznam da nisam dovoljno dobra žena.
Jednog dana, nakon još jednog neuspjelog pokušaja umjetne oplodnje, sjela sam na klupu ispred bolnice i gledala kako mlade mame izlaze s bebama u naručju. Osjećala sam zavist koju nisam znala ni sakriti ni priznati. Pored mene je sjela starija žena s maramom na glavi.
“Teško je, dijete moje?” upitala me blago.
Nisam znala što reći pa sam samo klimnula glavom.
“I ja sam čekala dugo… Sedam godina. Svi su govorili da neću nikad postati majka. A vidi me sad – imam troje unučadi! Ne gubi nadu. Nekad Bog ima drugačiji plan za nas.”
Te riječi su mi ostale urezane u srcu. Počela sam razmišljati o svemu što imam – o Dini koji me voli unatoč svemu, o prijateljicama koje me podržavaju, o sebi koja još uvijek ima snage ustati svako jutro i pokušati iznova.
Ali pritisak nije nestao. Svaki obiteljski ručak bio je ispitivanje: “Kad ćete vi? Šta čekate?” Svaka čestitka za tuđe dijete bila je podsjetnik na moju prazninu.
Jedne večeri Dino je došao kući kasno. Sjeli smo za stol bez riječi. Osjetila sam kako nešto nije u redu.
“Lejla… Razmišljao sam… Možda bismo mogli razmisliti o usvajanju?”
Pogledala sam ga kroz suze koje su mi navrle na oči. Nisam znala što reći. Srce mi je bilo slomljeno od svih pokušaja i neuspjeha, ali možda… možda ima još načina da postanem majka.
Te noći prvi put nakon dugo vremena nisam plakala od tuge nego od nade.
Danas još uvijek nemam dijete u naručju, ali imam vjeru da će moj put nekako završiti sretnije nego što sada izgleda. Možda ću jednog dana držati svoje ili tuđe dijete za ruku i znati da je vrijedilo boriti se.
Ponekad se pitam: Koliko žena oko mene nosi istu bol u tišini? Koliko nas se boji priznati koliko nas boli svaki neuspjeh? Ima li nade za nas koje još uvijek čekamo čudo?