Kuća koja je trebala biti naš dom: Izdaja u obitelji

“Ne mogu vjerovati da si to napravila, Ivana!” vrištala sam, držeći ključeve naše nove kuće u ruci, dok su mi suze klizile niz lice. Stajala sam nasred dnevnog boravka, još uvijek mirisnog po svježoj boji, a ispred mene je stajala moja sestra, hladna i prkosna, s mužem Damirom iza leđa.

“Nisam ja kriva što si naivna, Marija. Svatko bi iskoristio priliku kad mu se pruži,” odgovorila je, gledajući me ravno u oči. Damir je samo šutio, ali u njegovom pogledu sam vidjela zadovoljstvo.

Sve je počelo prije dvije godine, kad smo Marko i ja odlučili da više ne možemo živjeti u podstanarstvu. Svaka kuna koju smo štedjeli išla je na stranu, odricali smo se putovanja, novih stvari, čak i običnih izlazaka. Marko je radio prekovremeno u građevinskoj firmi u Zagrebu, a ja sam uz posao u školi davala instrukcije djeci iz susjedstva. Sanjali smo o kući s vrtom, gdje će naša kćerka Lana moći trčati bosa po travi.

Kad smo napokon pronašli kuću u predgrađu Samobora, činilo se da su svi naši snovi postali stvarnost. Bila je stara, ali čvrsta, s velikim dvorištem i pogledom na šumu. Sjećam se kako sam prvi put ušla unutra i osjetila miris drva i zemlje – znala sam da je to to. Marko me zagrlio i šapnuo: “Ovdje ćemo ostariti zajedno.”

Ali sreća nije dugo trajala. Ivana i Damir su nas posjetili prvi vikend nakon useljenja. Donijeli su bocu vina i kolač, smijali se i šalili, ali već tada sam osjećala neku nelagodu. Ivana je stalno komentirala kako je kuća “prevelika za nas troje” i kako “nije fer što neki imaju više sreće u životu”. Nisam joj zamjerila – uvijek je bila malo zavidna, ali sam vjerovala da će s vremenom prihvatiti našu sreću.

Nisam znala da su već tada počeli kovati planove. Damir je radio u općini i imao pristup raznim papirima. Jednog dana, dok sam slagala ormare, pronašla sam dokumente koje nisam prepoznala. Bili su to papiri o vlasništvu kuće – ali na njima je, uz naše ime, stajalo i ime moje sestre. Srce mi je stalo. Nisam razumjela kako je to moguće.

“Marko, jesi li ti znao za ovo?” pitala sam ga drhteći.

“Ne, kunem ti se!” bio je iskren, ali i on je bio zbunjen. Počeli smo istraživati i shvatili da su Ivana i Damir iskoristili moju nepažnju kad sam im dala punomoć da preuzmu neke papire dok sam bila bolesna. Oni su to iskoristili da upišu Ivanino ime kao suvlasnicu.

Tjednima nisam spavala. Nisam znala što da radim – prijaviti sestru policiji? Razgovarati s njom? Marko je bio bijesan, ali nije htio da Lana svjedoči svađama. Ja sam bila rastrgana između ljubavi prema sestri i osjećaja izdaje koji me gušio.

Jedne večeri, dok je Lana spavala, sjela sam s Ivanom na terasu. “Zašto si to napravila? Zar ti nije dovoljno što imaš svoj stan?” pitala sam tiho.

Ivana je slegnula ramenima. “Cijeli život si bila bolja od mene. Mama i tata su te uvijek hvalili. Sad si napokon pala na zemlju.”

Nisam mogla vjerovati. Sve te godine ljubomore, skrivene iza lažnih osmijeha i čestitki. Osjećala sam se kao da mi netko reže srce komad po komad.

Sljedećih mjeseci borili smo se na sudu. Marko je bio moja stijena, ali i on je bio iscrpljen. Lana je počela šaptati u snu, bojeći se da ćemo morati napustiti kuću. Moji roditelji su bili slomljeni – nisu mogli vjerovati da su njihove kćeri postale neprijatelji.

Jednog dana, dok sam sjedila na podu prazne sobe, Lana mi je prišla i zagrlila me. “Mama, neću da se više svađate. Neka Ivana uzme kuću, samo da budemo zajedno.” Te riječi su me slomile. Shvatila sam da sam izgubila ne samo kuću, nego i mir u obitelji.

Na kraju smo pristali na nagodbu – Ivana je dobila dio novca, a mi smo zadržali kuću. Ali ništa više nije bilo isto. Kad god prođem hodnikom, sjetim se kako je lako povjerenje pretvoriti u pepeo.

Ponekad se pitam – vrijedi li išta materijalno više od obitelji? I kako oprostiti onima koji su ti najbliži, a najviše te povrijede? Što biste vi napravili na mom mjestu?