Kulinarsko pakao: Rat sa svekrvom u Novom Sadu
“Opet si stavila previše soli, Ivana! Zar ne znaš da Nenad ne voli slano?” Milenin glas parao je tišinu kuhinje kao nož kroz mekani sir. Stajala sam pored šporeta, znojna od pare i nervoze, dok je ona stajala iza mene, ruku prekriženih na grudima, s onim poznatim izrazom razočaranja na licu. Pogledala sam u lonac sarme i poželjela da mogu nestati zajedno s njom u toj pari.
“Milena, probala sam, nije slano. Možda je samo…”
“Možda si ti navikla na ovakvu hranu iz svoje kuće, ali ovdje se zna red! Kod nas se kuva po receptu moje pokojne svekrve. Ako nećeš da naučiš, što si se udavala za mog sina?”
U tom trenutku, Nenad je ušao u kuhinju, noseći našu četverogodišnju kćerku Lanu na ramenima. Pogledao je Milenu pa mene, osjetivši napetost u zraku. “Šta se dešava?”
“Ništa, samo pokušavam objasniti Ivani kako se kod nas kuva. Ne može ona tako olako mijenjati recepte i navike!”
Nenad je uzdahnuo i slegnuo ramenima, kao da mu je sve to već previše poznato. “Mama, pusti Ivanu da kuva kako ona zna. Dobro nam je svima.”
Ali Milena nije odustajala. Njen pogled bio je leden, a riječi još hladnije. “Sine, ti si razmažen. Sve ti je dobro dok ne dobiješ čir na želucu od ovakve hrane.”
Nakon što su izašli iz kuhinje, ostala sam sama s mislima koje su mi bujale u glavi poput korova. Otkako smo se preselili kod Nenadovih roditelja zbog renovacije našeg stana, moj život se pretvorio u neprestanu borbu za prostor, mir i dostojanstvo. Svaki moj pokušaj da unesem nešto svoje u ovaj dom bio je dočekan na nož.
Sjećam se dana kad sam prvi put pokušala napraviti baklavu po maminom receptu. Milena je stajala pored mene i brojala svaki list kore koji sam stavila. “Ne tako! Moraš ih premazivati više uljem! I orasi idu samo u sredinu, ne po cijeloj površini!” Kad sam izvadila baklavu iz rerne, samo je odmahivala glavom i kasnije krišom bacila pola tepsije.
Na poslu sam bila cijenjena – radila sam kao računovođa u jednoj firmi u centru Novog Sada. Tamo su me zvali “Ivana koja rješava probleme”. Ali kod kuće, svaki moj potez bio je pogrešan. Milena je imala mišljenje o svemu: kako perem veš, kako slažem tanjire, kako oblačim Lanu za vrtić.
Jedne večeri, dok sam pokušavala uspavati Lanu, čula sam Milenu kako šapuće Nenadu u dnevnoj sobi: “Sine, ova tvoja žena nije za selo ni za grad. Ne zna ni supu skuhati kako treba. Šta će reći ljudi kad dođu na slavu?”
Te riječi su me pogodile jače nego što bih htjela priznati. Počela sam sumnjati u sebe – možda stvarno nisam dovoljno dobra. Možda nisam dorasla njenim očekivanjima.
Ali onda bih pogledala Lanu dok spava i sjetila se svih onih noći kad sam ostajala budna uz njenu temperaturu ili kad sam joj pravila omiljene palačinke nedjeljom ujutro. Zar to nije dovoljno?
Jednog dana odlučila sam razgovarati s Nenadom. Sjeli smo na klupu ispred zgrade dok je Lana trčkarala oko nas.
“Nenade, ne mogu više ovako. Tvoja mama me guši. Sve što napravim nije dobro. Osjećam se kao gost u vlastitoj kući.”
Pogledao me umorno. “Znam, Ivana… Ali šta da radim? Ona je takva cijeli život. I meni je nekad teško s njom, ali sad nemamo gdje drugo dok nam stan ne bude gotov. Molim te, izdrži još malo.”
“A šta ako ne mogu? Šta ako jednog dana puknem pred njom ili pred Lanom? Ne želim da naše dijete raste u ovakvoj atmosferi.”
Nenad je šutio dugo, a onda me zagrlio. “Zajedno ćemo izdržati. Obećavam ti da ćemo uskoro biti sami.”
Ali dani su prolazili sporo kao olovo koje curi niz zidove ove stare kuće. Milena je postajala sve upornija u svojim kritikama.
Jednog popodneva, dok sam spremala ručak za sve nas, Lana je potrčala prema meni s crtežom u ruci: “Mama, nacrtala sam nas! Ti si nasmijana!”
Pogledala sam crtež i osjetila knedlu u grlu – na slici smo bili Nenad, Lana i ja ispred naše buduće kuće, svi sretni i zagrljeni.
U tom trenutku Milena je ušla u kuhinju i pogledala crtež preko mog ramena.
“Lijepo… Samo što si zaboravila nacrtati baku,” rekla je hladno.
Lana ju je pogledala zbunjeno: “Baka, ti si uvijek ljuta kad mama kuva…”
Milena se ukočila i izašla bez riječi.
Te večeri sjela sam sama za sto i razmišljala o svemu što sam prošla otkad sam postala dio ove porodice. Jesam li ja ta koja treba popustiti? Ili je vrijeme da konačno kažem što mislim?
Sljedećeg jutra skupila sam hrabrost i prišla Mileni dok je pila kafu na terasi.
“Milena, znam da nisam savršena snaha i da ne radim sve kao vi ili vaša majka. Ali trudim se najbolje što znam zbog Nenada i Lane. Molim vas da mi date malo prostora i povjerenja – možda ćete se iznenaditi koliko mogu biti dobra supruga i majka ako mi dopustite da budem svoja.”
Gledala me dugo bez riječi, a onda samo klimnula glavom i otišla unutra.
Ne znam hoće li se išta promijeniti nakon ovog razgovora. Ali znam da više neću šutjeti.
Možda nisam savršena snaha po njenim mjerilima – ali zar nije važnije biti dobra majka svom djetetu i partner svom mužu? Koliko dugo treba trpjeti zbog tuđih očekivanja prije nego što kažemo – dosta?