Ljeto na Jadranu koje je razbilo moju obitelj: Kako je odmor u Makarskoj postao poprište obiteljskih sukoba
“Zašto si opet kupila te rajčice? Znaš da su domaće bolje, a ne ove iz dućana!” Svekrvin glas parao je jutarnji mir u apartmanu s pogledom na more. Stajala sam u kuhinji, ruke mi drhtale dok sam rezala kruh za doručak. Moja starija kći, Lana, pogledala me ispod obrva, a mlađa, Iva, šutke je miješala kakao. Suprug, Dario, sjedio je za stolom i listao novine, kao da ne čuje ništa.
“Nisam stigla na plac, bilo je previše ljudi,” pokušala sam mirno odgovoriti, ali glas mi je zadrhtao. Svekrva, gospođa Milena, odmahne rukom i teatralno uzdahne: “Uvijek imaš izgovor. Kad sam ja bila mlada, sve sam stizala. I troje djece i posao i kuća uvijek čista!”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Ovo nije bio prvi put da me kritizira pred djecom i Dariom. Ali sada, na odmoru, gdje smo trebali uživati, njezine riječi su bile još teže. Pogledala sam Darija, tražeći podršku. On je samo slegnuo ramenima i nastavio čitati.
Taj odmor u Makarskoj trebao je biti naše vrijeme – sunce, more, obiteljski izleti na Biokovo, sladoled u staroj luci. Umjesto toga, svaki dan bio je nova borba. Milena je komentirala sve: kako oblačim djecu, što kuham, koliko vremena provodim na plaži umjesto da “pomažem oko kuće”. Navečer bi sjedila na balkonu i pričala kako su njezini unuci iz Zagreba bolji učenici od mojih djevojčica.
Jedne večeri, dok su cure crtale školjke koje smo skupili na plaži, sjela sam pored Darija na terasi. “Dario, ne mogu više ovako. Osjećam se kao gost u vlastitoj obitelji. Zar ne vidiš kako me tvoja mama tretira?”
Pogledao me umorno. “Znaš kakva je ona. Ne misli ništa loše. Samo… takva je cijeli život. Pusti je.”
“Ali ja više ne mogu puštati! Lana i Iva sve vide i osjećaju!”
Dario je šutio. U tom trenutku shvatila sam da ću morati sama stati za sebe.
Sljedećeg jutra Milena je opet pronašla razlog za kritiku – ovaj put zbog toga što nisam dovoljno dobro oprala kupaće kostime. Lana mi je tiho šapnula: “Mama, zašto baka uvijek viče na tebe?” Srce mi se slomilo.
Te večeri odlučila sam razgovarati sa svekrvom. Pričekala sam da cure zaspu i sjela nasuprot nje na balkonu.
“Gospođo Milena, moram vam nešto reći,” počela sam tiho ali odlučno.
Pogledala me iznenađeno. “Što sad?”
“Molim vas da prestanete s kritikama pred djecom i Dariom. Trudim se najbolje što mogu i nije mi lako kad stalno osjećam da ništa nije dovoljno dobro. Ovaj odmor trebao je biti lijep za sve nas.”
Nastala je tišina koju je prekidao samo zvuk valova.
“Ti meni prigovaraš? Ja samo želim najbolje za svoju obitelj! Da nije mene, ne bi ni bilo ovog odmora!”
“Zahvalna sam vam na svemu što ste učinili, ali ovo više nije dobro ni za mene ni za djecu. Ako se ovako nastavi, razmislit ću o tome da se vratim s curama kući prije vremena.”
Milena me gledala kao da sam joj zabola nož u srce. Ustala je bez riječi i otišla u sobu.
Te noći nisam spavala. Dario mi nije rekao ni riječ – samo je ležao okrenut leđima.
Sljedećih dana atmosfera je bila ledena. Milena više nije komentirala ništa naglas, ali osjećala sam njezinu ljutnju u svakom pogledu. Dario je bio još povučeniji.
Jednog popodneva Lana mi je prišla dok smo šetale rivom: “Mama, jesi li ti tužna zbog bake?” Spustila sam se na koljena i zagrlila je.
“Nisam tužna zbog bake, nego zato što želim da budemo sretni zajedno. Ali ponekad odrasli moraju reći što ih boli, čak i ako to nije lako.”
Na povratku u apartman zatekla sam Milenu kako pakuje svoje stvari.
“Idem ja nazad u Zagreb,” rekla je kratko. “Očito vam smetam.” Nisam znala što reći – osjećala sam olakšanje ali i krivnju.
Dario ju je ispratio do autobusa bez riječi. Kad se vratio, dugo smo šutjeli.
“Jesi li sretna sad?” upitao me hladno.
“Nisam sretna što je otišla tako, ali jesam što sam napokon rekla što osjećam. Dario, moramo razgovarati o svemu kad se vratimo kući. Ovo nije život kakav želim za nas i naše cure.”
Ostatak odmora prošao je mirnije – cure su napokon mogle biti djeca bez napetosti u zraku. Ali između mene i Darija ostala je tišina koju nismo znali premostiti.
Kad smo se vratili u Zagreb, pokušali smo razgovarati – ali Dario nije mogao oprostiti što sam “rastjerala njegovu majku”. Nakon nekoliko mjeseci odlučili smo se razdvojiti.
Danas živim sama s Lanom i Ivom. Nije lako – ali barem znam da više nikada neću dopustiti da netko drugi određuje moju vrijednost kao majke i žene.
Ponekad se pitam: Jesam li mogla drugačije? Je li cijena slobode uvijek tako visoka? Što biste vi učinili na mom mjestu?