Ljubav na tržnici: Kad srce ponovno progovori u šezdesetoj

“Poprosim dvije mrkve i peršin, ali onaj što miriše kao iz bakinog vrta,” rekla sam s osmijehom, više iz navike nego iz stvarne potrebe. Mirza me pogledao ispod gustih obrva, a u očima mu je zaiskrila toplina koju nisam osjetila godinama. “Imam baš takav, gospođo. Samo za vas,” odgovorio je s blagim bosanskim naglaskom. Taj trenutak, na zagrebačkoj Dolcu, bio je početak nečega što nisam ni sanjala da će mi se dogoditi u šezdesetoj.

Nisam više bila ona mlada žena koja se stidi svojih želja. Prošla sam kroz smrt muža, Ivana, prije deset godina. Djeca su odrasla – Ana živi u Splitu, a Tomislav u Sarajevu. Ostala sam sama u stanu na Trešnjevci, s rutinom koja me gušila. Tržnica je bila moj mali bijeg, mjesto gdje sam mogla popričati s ljudima i na trenutak zaboraviti na tišinu doma.

Mirza je bio nov na tržnici. Došao je iz Zenice, kako sam kasnije saznala, nakon što mu je propao posao u Bosni. Prodavao je povrće koje je sam uzgajao na zemljištu koje je naslijedio od djeda. Bio je deset godina mlađi od mene, ali to mi tada nije bilo važno. Privukla me njegova iskrenost i način na koji je slušao svaku moju riječ.

“Znate, gospođo Marija, vi ste jedina koja pita za miris povrća. Svi ostali samo gledaju cijenu,” rekao mi je jednog dana dok mi je pakirao svježi celer. Osjetila sam kako mi obrazi gore. “Možda zato što mi mirisi vraćaju uspomene na djetinjstvo… i na ljubav,” odgovorila sam tiho.

Počeli smo se viđati i izvan tržnice. Prvo kava u malom kafiću kod Kvatrića, pa šetnje po Maksimiru. Smijali smo se sitnicama i pričali o svemu – o njegovoj majci koja još živi u Zenici, o mojim unucima koje rijetko viđam. Osjetila sam da se ponovno budim iz sna koji je trajao predugo.

Ali sreća nikad ne dolazi sama. Prvi problemi pojavili su se kad sam djeci spomenula Mirzu. Ana je odmah podigla obrve: “Mama, zar si ozbiljna? On je… pa znaš… Bosanac! I mlađi! Što će ljudi reći?” Tomislav je bio još grublji: “Ne želim ga upoznati. Tata ti nikad ne bi oprostio!”

Bole te riječi više nego što bih priznala. Noću bih ležala budna i vrtjela njihove rečenice po glavi. Je li stvarno pogrešno što sam poželjela biti sretna? Zar ljubav ima rok trajanja ili granicu?

Mirza je osjećao moju tjeskobu. “Ako ti je preteško, Marija, ja ću se povući. Ne želim ti praviti probleme s djecom,” rekao mi je jednom dok smo sjedili na klupi u parku. Pogledala sam ga i shvatila da prvi put nakon dugo vremena imam izbor – mogu birati sebe.

“Ne želim da odeš,” šapnula sam i stisnula mu ruku. “Zaslužujem biti sretna, makar još samo jednom u životu.”

Nakon toga odlučila sam razgovarati s djecom otvoreno. Pozvala sam ih na ručak i pripremila sarme po receptu moje pokojne svekrve – znala sam da će ih to omekšati. Kad su sjeli za stol, rekla sam: “Zaljubila sam se. I nije me sram priznati. Mirza me čini sretnom kao što me vaš otac činio nekad davno. Ako me volite, pokušajte ga upoznati prije nego što sudite.”

Ana je zaplakala. Tomislav je šutio dugo, a onda tiho rekao: “Samo želimo da budeš sretna, mama… Ali teško nam je to prihvatiti.” Zagrlih ih oboje i osjetih olakšanje.

Mirza je uskoro došao na ručak. Bio je nervozan, ali brzo ih je osvojio svojim humorom i pričama iz djetinjstva u Bosni. Vidjela sam kako se led topi – Ana ga je pitala za recept za domaći ajvar, a Tomislav ga pozvao na utakmicu Dinama.

Život nije bajka – susjedi su šaptali iza leđa, prijateljice su me gledale s podsmijehom ili sažaljenjem. Ali ja sam odlučila slušati svoje srce.

Danas sjedimo zajedno na balkonu mog stana, pijemo kavu i gledamo zalazak sunca nad Zagrebom. Mirza mi priča o planovima za vrt na selu koji ćemo zajedno obrađivati kad odem u mirovinu.

Ponekad se pitam: Zašto ljudi misle da ljubav ima granice? Zar nije najvažnije biti iskren prema sebi i onima koje volimo? Možda nikad nije kasno za novi početak – što vi mislite?