Majčina dilema: Kad kćerka želi dijete bez partnera
“Mama, želim dijete. Sama.”
Te riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, stiskajući šalicu kave kao da mi od nje ovisi život. Ivana je sjedila preko puta mene, oči su joj bile ozbiljne, ali u njima sam vidjela i tračak straha. Moja kćerka, moja Ivana, uvijek je bila hrabra, tvrdoglava i svoja. Ali ovo… ovo nisam očekivala.
“Ivana, pa znaš li ti što to znači? Sama? Bez muža? Kako ćeš… kako ćemo… Što će ljudi reći?” riječi su mi izletjele prije nego što sam ih stigla zaustaviti. Osjetila sam kako mi srce lupa, a dlanovi se znoje. U našoj maloj zajednici u okolici Zagreba, još uvijek se šapuće kad netko napravi nešto izvan okvira. A sad, moja kćerka želi dijete bez partnera.
Ivana je uzdahnula. “Mama, znam što ljudi misle. Ali ja više ne mogu čekati. Godine prolaze, a ja želim biti majka. Ne želim da mi život prođe u čekanju nekoga tko možda nikad neće doći.”
Sjetila sam se svih onih večeri kad sam je gledala kako sjedi sama u dnevnoj sobi, dok su njezine prijateljice već imale djecu i muževe. Sjetila sam se i svojih riječi: “Ne žuri, prava ljubav će doći.” Ali godine su prošle, a prava ljubav nije došla. I sad stojimo pred ovim zidom.
“A kako misliš to izvesti?” pitala sam tiho.
“Postoje klinike, mama. Inseminacija. Znam da nije lako, ali spremna sam. Imam posao, stan, štednju… Samo mi treba tvoja podrška.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. S jedne strane, željela sam joj biti oslonac, ali s druge strane, bojala sam se za nju. Bojala sam se što će reći susjedi, rodbina, čak i njezin otac koji još uvijek vjeruje da je sramota biti drugačiji.
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam stare fotografije – Ivana kao beba, Ivana na maturi, Ivana na fakultetu. Uvijek je bila posebna. I uvijek je išla svojim putem. Ali ovo… Ovo je nešto što ni ja nisam mogla razumjeti.
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s mužem. “Znaš li što Ivana planira?” upitala sam ga dok smo večerali.
“Znam,” odgovorio je kratko, gledajući u tanjur. “Ne sviđa mi se to. Dijete treba oca. Što će reći ljudi?”
“A što ako nikad ne nađe nekoga? Zar da ostane sama cijeli život?” pitala sam ga tiho.
Nije odgovorio. Znam da ga boli jednako kao i mene, ali on je odrastao u drugačijem vremenu. Za njega je obitelj otac, majka i djeca. Sve drugo je neprirodno.
Prolazili su tjedni. Ivana je dolazila češće nego prije, kao da traži moju blizinu i odobravanje. Jedne subote sjela je do mene na kauč i tiho rekla: “Mama, bojim se. Bojim se da ću pogriješiti. Bojim se da ću biti sama u svemu tome. Ali još više me strah da ću propustiti priliku da budem majka.”
Zagrlila sam je snažno. Osjetila sam kako joj tijelo drhti od suza koje nije htjela pustiti predamnom.
“Ivana,” šapnula sam joj u kosu, “ako ti je to želja, ja ću biti uz tebe. Ne znam kako ćemo sve izdržati – ni što će reći ljudi – ali ti si moje dijete i volim te više od svega na svijetu.”
Te riječi su nas obje oslobodile tereta koji smo nosile mjesecima.
Ali problemi su tek počeli. Kad je rodbina saznala za Ivaninu odluku, počeli su pozivi i poruke:
“Jesi li ti normalna? Dijete bez oca? Što ćeš reći kad te pitaju tko mu je tata?”
“To nije prirodno! Zar nemaš nikoga da joj nađeš muža?”
“Sramota za familiju!”
Svaka ta riječ bila je kao nož u srce. Ali Ivana je bila čvrsta. Otišla je na prvu konzultaciju u kliniku u Zagrebu. Vratila se kući s papirima i osmijehom koji nisam vidjela godinama.
“Mama, sve ide po planu,” rekla mi je jednog dana dok smo zajedno kuhale ručak.
Ali onda su došli problemi na poslu. Njezina šefica, Jasmina, počela ju je ispitivati:
“A tko će ti čuvati dijete kad budeš radila? Znaš li koliko je teško biti samohrana majka? Jesi li sigurna da možeš to izdržati sama?”
Ivana mi je navečer pričala o tome kroz suze: “Mama, osjećam se kao da svi misle da nisam sposobna za ovo samo zato što nemam muža!”
Pokušavala sam joj objasniti da ljudi često osuđuju ono što ne razumiju. Ali istina je – i mene je boljelo što će moje unuče odrastati bez oca.
Mjeseci su prolazili u neizvjesnosti i iščekivanju rezultata postupka inseminacije. Svaki mjesec nova nada i novo razočaranje kad test bude negativan.
Jednog dana Ivana me nazvala s posla: “Mama… uspjelo je! Trudna sam!”
Plakala sam od sreće i straha istovremeno.
Tijekom trudnoće suočavale smo se sa svime – od zlobnih komentara susjeda do zabrinutih pogleda rodbine na obiteljskim okupljanjima. Ali Ivana je bila hrabra. Svaki dan me učila koliko ljubavi može stati u jedno srce.
Kad se rodio mali Luka, sve brige su nestale pred njegovim osmijehom i mirisom bebine kože.
Danas gledam Ivanu kako uspavljuje svog sina i pitam se: Jesam li bila dovoljno hrabra kao majka da joj dam podršku koju zaslužuje? Možda nije važno što će reći ljudi – možda je važnije što osjećamo jedni prema drugima.
Što vi mislite – biste li podržali svoju kćerku ili sina u ovakvoj odluci? Je li važnije slijediti srce ili tradiciju?