Majčina tišina: Jesam li pogriješila što sam ih zamolila da odu?

“Mama, zar ti stvarno smetamo?” Ivana je drhtavim glasom stajala na vratima moje kuhinje, dok je moj sin Petar šutke gledao u pod. U tom trenutku, dok su mi ruke drhtale iznad šalice kave, znala sam da više nema povratka. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi, a riječi koje sam izgovorila odzvanjale su mi u glavi: “Morate otići. Trebam svoj mir.”

Nije uvijek bilo ovako. Prije dvije godine, kad su Petar i Ivana ostali bez posla u Sarajevu i morali napustiti stan, otvorila sam im vrata svog malog stana u Novom Zagrebu. “Samo dok ne stanete na noge,” rekla sam tada, vjerujući da će to biti privremeno. Ali mjeseci su se pretvorili u godine, a moj dom više nije bio moj.

Svako jutro budila bih se uz zvuk Ivaninog fena i Petrovih telefonskih razgovora s prijateljima. Navečer bih slušala njihove prepirke zbog novca, posla kojeg nema, ili zbog toga što je Ivana opet zaboravila ugasiti svjetlo u hodniku. Počela sam se osjećati kao gost u vlastitoj kući. Nisam više imala svoj mir, ni tišinu koju sam toliko voljela otkako je moj muž preminuo prije šest godina.

Jedne večeri, dok sam pokušavala čitati knjigu u dnevnoj sobi, Ivana je podigla ton na Petra: “Tvoja mama stalno prigovara! Ne mogu više ovako!” Petar je samo slegnuo ramenima: “Što da radim? Nema gdje drugo.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam željela biti teret, ali nisam ni željela da me netko gleda kao smetnju u vlastitom domu.

Počela sam se povlačiti. Više nisam kuhala zajedničke ručkove, nisam ih pitala kako su proveli dan. Osjećala sam se nevidljivo. Jedne subote, dok sam čistila kupaonicu, pronašla sam Ivaninu šminku razbacanu po mojoj polici. U tom trenutku nešto je puklo u meni. “Dosta!” viknula sam sama sebi.

Te večeri, kad su došli kući, sjela sam za stol i rekla: “Moramo razgovarati.” Petar me gledao zbunjeno, a Ivana je odmah prekrstila ruke na prsima. “Ne mogu više ovako,” počela sam tiho. “Ovo nije više moj dom. Osjećam se kao gost. Volim vas, ali trebam svoj prostor i mir. Molim vas da pronađete drugo rješenje.”

Nastala je tišina koju ću pamtiti cijeli život. Petar je ustao, lice mu je bilo crveno od bijesa i srama: “Znaš li koliko nam je teško? Zar bi radije bila sama nego s nama?” Ivana je zaplakala: “Nikad me nisi prihvatila kao svoju!”

Te noći nisam spavala. Slušala sam kako pakuju stvari, šapću i plaču iza zatvorenih vrata. Ujutro su otišli bez pozdrava. Stan je bio tiši nego ikad prije, ali ta tišina nije donosila mir – samo težinu odluke koju sam donijela.

Dani su prolazili sporo. Susjede su me gledale sažaljivo kad bih izašla po kruh. “Jesi li dobro, Marija?” pitala bi me gospođa Ljiljana s trećeg kata. Samo bih klimnula glavom i požurila natrag kući.

Ponekad bih uzela telefon i poželjela nazvati Petra, pitati ga gdje su, jesu li dobro, ali ponos i strah od odbijanja držali su me podalje. Uvečer bih sjedila sama za stolom i vrtjela njihove riječi po glavi: “Zar bi radije bila sama nego s nama?”

Jednog dana stigla mi je poruka od Ivane: “Našli smo mali stan u Dugavama. Znam da ti je teško, ali i nama je bilo. Nadam se da ćeš biti dobro.” Nisam znala što odgovoriti. Suze su mi klizile niz lice dok sam gledala u ekran.

Počela sam sumnjati u sebe. Jesam li sebična majka? Jesam li pogriješila što sam izabrala svoj mir umjesto njihove blizine? S druge strane, osjećala sam olakšanje – napokon mogu čitati knjigu bez buke, popiti kavu bez žurbe i zaspati kad poželim.

Ali srce mi nije dalo mira. Nedjeljom bih gledala kroz prozor i čekala da se pojave na vratima s osmijehom, kao nekad kad je Petar bio dijete. Umjesto toga, ostajala sam sama sa svojim mislima.

Jednog popodneva nazvala me sestra Ana iz Mostara: “Marija, nisi ti kriva što si postavila granice. Djeca moraju naučiti živjeti sama.” Ali riječi moje sestre nisu mogle utišati osjećaj krivnje koji me proganjao.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako su otišli. Povremeno se čujemo porukama, ali naš odnos više nije isti. Ponekad se pitam hoće li mi ikad oprostiti ili ću ostatak života provesti sama, sjećajući se dana kad sam ih zamolila da odu.

Možda sam pogriješila, možda nisam – ali znam da nisam mogla više živjeti bez svog mira.

Što vi mislite? Je li majka sebična ako traži svoj prostor ili je to pravo koje svi zaslužujemo?