„Majko, još nisi obrisala prašinu!” – Priča o Jasni koja je zaboravila na sebe

„Jasna, još nisi obrisala prašinu u dnevnom boravku! Gosti dolaze za sat vremena!” – glas Mirele, moje snahe, odjekuje stubištem dok pokušavam skinuti masne tragove s kuhinjskih pločica. Ruke mi drhte, a srce mi lupa kao da sam uhvaćena u krađi. Pogledam prema prozoru, gdje moj unuk Filip slaže kockice, ne obraćajući pažnju na napetost u zraku.

Već godinu dana živim s njima, otkako je moj muž Ante preminuo. Moj sin Ivan me pozvao da ne budem sama, ali nisam znala da ću postati nevidljiva. Svako jutro ustajem prije svih, kuham kavu, pripremam doručak, perem rublje. Mirela uvijek pronađe nešto što nisam dovoljno dobro napravila. „Majko, nisi dobro oprala šalice”, „Jasna, opet si zaboravila kupiti deterdžent”, „Zašto nisi pokupila Filipove igračke?”

Ponekad se pitam gdje je nestala ona žena koja je nekad imala svoje prijateljice, odlazila na kavu u centar grada, smijala se na terasi s Antom. Sada sam samo sjena, domaćica bez prava na odmor. Ivan radi do kasno, a kad dođe kući, umoran je i ne primjećuje sitnice. Mirela mu se žali na mene: „Tvoja mama opet nije stigla sve pospremiti.” On samo slegne ramenima: „Pusti je, umorna je.” Ali nikad ne pita kako sam zaista.

Danas je subota. Mirela organizira ručak za svoje prijateljice iz škole. Već danima planira jelovnik, a ja sam ta koja sve priprema. U sedam ujutro već mijesim tijesto za pitu od jabuka. Dok režem jabuke, osjećam bol u leđima, ali šutim. Uvijek šutim.

U podne Mirela ulazi u kuhinju i pogleda me preko ramena: „Jasna, jesi li stavila dovoljno cimeta? Znaš da Ana ne voli kad je pita bez arome.” Klimam glavom i gutam knedlu. Filip dolazi po još jedan komad čokolade. „Baka, mogu li van?”

„Ne možeš sad, Filip, imaš goste uskoro”, odgovara Mirela umjesto mene.

U jednom trenutku čujem kako Mirela razgovara telefonom: „Ma super mi je što imam Jasnu tu, sve stigne napraviti. Ne znam kako bih bez nje.” Osjetim kako mi suze naviru na oči – nisam pomoćnica, ja sam majka.

Kad su gosti stigli, povukla sam se u svoju sobu. Sjedim na krevetu i gledam stare fotografije – Ante i ja na moru, Ivan kao dječak s razbijenim koljenom, ja s osmijehom koji više ne prepoznajem. Čujem smijeh iz dnevnog boravka i osjećam se kao uljez u vlastitom životu.

Nakon ručka Mirela ulazi u moju sobu bez kucanja: „Jasna, možeš li sad počistiti stol? Djevojke idu uskoro.” Pogledam je ravno u oči po prvi put nakon dugo vremena.

„Mirela”, kažem tiho ali odlučno, „umorna sam. Nisam vaša sluškinja. Došla sam ovdje jer sam mislila da ćemo biti obitelj, ali osjećam se kao teret.”

Ona me gleda iznenađeno: „Pa nitko te ne tjera da radiš sve to.”

„Ali nitko me ni ne pita kako sam”, odgovaram drhtavim glasom.

Ivan ulazi u sobu jer je čuo povišene tonove. „Što se događa?”

„Mama misli da je iskorištavamo”, kaže Mirela hladno.

Ivan me pogleda prvi put nakon dugo vremena kao osobu: „Mama… Zašto mi nisi rekla?”

Suze mi teku niz lice. „Jer nisam htjela biti problem. Ali više ne mogu ovako.”

Tišina traje nekoliko trenutaka. Filip ulazi i grli me oko struka: „Bako, nemoj plakati.”

Te večeri Ivan sjeda kraj mene dok pijem čaj u kuhinji. „Znam da ti nije lako… Obećavam da ćemo više pomagati i da ćeš imati više vremena za sebe.”

Mirela šuti cijelu večer. Znam da joj nije lako priznati da je pogriješila. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećam olakšanje – rekla sam što me boli.

Ležim u krevetu i gledam kroz prozor u tamu grada. Pitam se: koliko nas žena živi ovako – tiho podnoseći sve zbog mira u kući? I gdje je granica između ljubavi prema obitelji i gubitka same sebe?