„Mama, nisi dobro obrisala stol!“ – Moj život svekrve u Zagrebu
„Ljubice, nisi dobro obrisala stol! Opet su ostale mrlje od jučerašnje juhe.“
Ivana stoji iznad mene, ruke prekrižene, pogled oštar kao nož. U tom trenutku, dok sunce kroz prozor baca sjene po kuhinji, osjećam kako mi srce tone. Nije prvi put da mi to kaže. Nije ni drugi. Zapravo, izgubila sam broj.
Sjedim na drvenoj stolici, krpa mi visi iz ruke, a leđa me bole od cjelodnevnog stajanja. U stanu nas je šestero: moj sin Tomislav, njegova žena Ivana, njihovo dvoje djece – mala Ema i nestašni Filip – te moj muž Zdravko i ja. Zdravko je tih, povučen čovjek, najčešće sjedi pred televizorom i šuti. Ja sam ta koja kuha, pere, pegla, vodi djecu u školu i čuva ih kad Ivana ode na posao ili na kavu s prijateljicama.
Tomislav radi u banci. Dolazi kući kasno, umoran, često nervozan. Kad ga pitam kako je bilo na poslu, samo odmahne rukom: „Mama, nemam sad vremena.“
A ja? Ja sam tu. Nevidljiva. Osim kad nešto nije po Ivaninoj volji.
Jednog jutra, dok sam spremala doručak, čula sam kako Ivana šapuće na telefon u hodniku:
„Ne mogu više s njom! Sve radi po svom. Djecu razmazi, Tomislava stalno žali… A kad joj nešto kažem, pravi se uvrijeđena.“
Osjetila sam knedlu u grlu. Nisam željela slušati, ali nisam mogla ni pobjeći od tih riječi. U tom trenutku Ema je utrčala u kuhinju:
„Bako, možeš li mi pomoći s crtežom?“
Pogledala sam je i nasmiješila se, ali iznutra sam bila slomljena.
Navečer sam pokušala razgovarati sa Zdravkom.
„Zdravko, misliš li da smo im teret? Možda bismo trebali…“
Nije ni podigao pogled s televizora.
„Ma pusti, Ljubice. Sve će to proći.“
Ali nije prolazilo. Svakim danom bilo je gore.
Jednog petka, dok sam prala suđe nakon ručka, Ivana je ušla u kuhinju i počela vikati:
„Zašto si opet dala Filipu čokoladu prije ručka? Koliko puta sam ti rekla da ne smije jesti slatko prije jela?“
Pokušala sam objasniti:
„Filip je bio gladan, plakao je… Samo sam mu dala mali komadić.“
„Uvijek imaš izgovor! Nikad ne slušaš što ti kažem! Ovo je moja kuća i ja postavljam pravila!“
U tom trenutku Tomislav je prošao hodnikom i zastao na vratima.
„Što se sad događa?“
Ivana je odmah počela:
„Tvoja mama opet radi po svom! Ne mogu više ovako!“
Tomislav je uzdahnuo i pogledao me:
„Mama, molim te… Pokušaj malo više slušati Ivanu.“
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam ništa rekla. Samo sam nastavila prati suđe dok su mi ruke drhtale.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam prošla – o godinama rada u tekstilnoj tvornici, o tome kako sam podizala Tomislava sama dok je Zdravko bio na terenu. O tome kako sam sanjala da ću jednog dana imati veliku porodicu koja će me voljeti i poštovati.
A sad? Sad sam bila samo smetnja.
Sljedećih dana napetost je rasla. Ivana je postajala sve hladnija. Djeca su osjećala napetost i povlačila se u svoje sobe. Zdravko je šutio više nego ikad.
Jednog popodneva, dok sam sjedila na balkonu i gledala tramvaje kako prolaze Ilicom, došla mi je Ema.
„Bako, zašto si tužna?“
Pogledala sam je i zagrlila.
„Nisam tužna, dušo. Samo razmišljam.“
Ali znala sam da lažem.
Te večeri odlučila sam razgovarati s Ivanom. Pozvala sam je u kuhinju kad su djeca zaspala.
„Ivana, možemo li razgovarati?“
Pogledala me s nepovjerenjem.
„Što sad?“
Duboko sam udahnula.
„Znam da ti smetam. Znam da ti nije lako sa mnom u kući. Ali ja samo želim pomoći…“
Prekinula me:
„Ljubice, ti možda misliš da pomažeš, ali meni to nije pomoć. Ja želim svoj mir. Želim da moja djeca rastu po mojim pravilima. Ti si stalno tu… Sve kontroliraš.“
Osjetila sam kako mi se srce steže.
„Ne kontroliram ništa… Samo želim biti dio vaše porodice.“
Ivana je slegla ramenima.
„Možda bi bilo bolje da vi i Zdravko pronađete svoj stan.“
Te riječi su me pogodile kao grom iz vedra neba. Nisam mogla vjerovati da me to traži žena kojoj sam čuvala djecu, kuhala ručkove i čistila svaki kutak stana.
Te noći nisam oka sklopila. Ujutro sam sjela sa Zdravkom i rekla mu:
„Zdravko, vrijeme je da idemo.“
Nije ništa rekao. Samo je kimnuo glavom.
U narednim danima tražili smo mali stan na periferiji Zagreba. Nije bilo lako – penzija mala, stanarine visoke. Ali znala sam da više ne mogu živjeti tamo gdje nisam poželjna.
Kad smo se selili, Ema i Filip su plakali. Tomislav me zagrlio i šapnuo:
„Mama, žao mi je…“
Nisam mu ništa zamjerila. On je bio između dvije vatre – žene koju voli i majke koja ga je odgojila.
U novom stanu bilo je tiho. Previše tiho. Nedostajali su mi dječji smijeh i miris svježe skuhane juhe za cijelu porodicu.
Ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir.
Sada sjedim za malim stolom uz prozor i gledam kako kiša pada po krovu susjedne zgrade. Pitam se – jesam li pogriješila što sam otišla? Je li porodica zaista sve ili ponekad moramo pustiti one koje volimo da bismo sačuvali sebe?