Mama, prodaj kuću – Zar je to stvarno tvoj prijedlog, Lejla?
“Mama, hajde da prodamo kuću. Ti možeš sebi uzeti mali stan, a ostatak bi nama bio za kaparu za novi stan. Znaš da su cijene otišle u nebo…” Lejla je stajala nasred dnevnog boravka, ruku prekriženih na prsima, dok su joj oči bježale prema prozoru. Kiša je lupkala po staklu, a meni se činilo da mi srce lupa još jače.
“Lejla, jesi li ti normalna? Ova kuća je sve što imam! Tvoj otac ju je gradio ciglu po ciglu, a ti bi sad da je prodam zbog nekog stana u Novom Zagrebu?”
Nije odgovorila odmah. Samo je uzdahnula i sjela na rub sofe. U tom trenutku, kroz glavu mi je prošlo sve: miris svježe pečenih kiflica kad su djeca bila mala, zvuk smijeha iz dvorišta kad su Lejla i njen brat Emir igrali loptu, pa čak i onaj dan kad smo sahranili mog muža, a cijela mahala došla donijeti utjehu.
“Mama, nije to samo zbog nas. Ti si sama ovdje. Znaš da ti je teško održavati kuću. Pa pogledaj se – leđa te bole, koljena ti škripe kad silaziš niz stepenice. Zar ne bi bilo lakše u stanu? Bez brige oko krova koji prokišnjava i dvorišta koje zarasta?”
Osjetila sam kako mi se oči pune suzama, ali nisam htjela da ih vidi. Nisam ja od jučer. Znam da iza svega stoji njen muž, Dario. Nikad me nije volio. Uvijek mu je smetalo što sam iz Sarajeva, što još uvijek govorim s blagim bosanskim naglaskom, što subotom pravim pitu umjesto štrudle. Ali Lejla… Moja Lejla, zar si stvarno na njegovoj strani?
“Znači, ovo je Dario smislio?” upitala sam tiho.
“Nije! Mama, nemoj tako. Znaš da se stalno svađate i da mu nije lako. Ali ovo je moja odluka. Mi nemamo dovoljno za kaparu, a ti imaš ovu ogromnu kuću koja zjapi prazna. Zar nije bolje da svi budemo mirni?”
Mirni? Kako možeš biti miran kad prodaješ uspomene?
Te noći nisam spavala. Sjedila sam u kuhinji i gledala stare slike. Na jednoj Lejla ima pet godina, u narandžastoj haljinici koju sam joj sama šila. Smije se široko, a iza nje Emir drži balon. Sjetila sam se kako smo slavili Bajram i Božić zajedno – jer kod nas se uvijek poštovalo sve. Moj muž Ivan bio je Hrvat iz Osijeka, ja Bošnjakinja iz Sarajeva. Naša kuća bila je mjesto gdje su svi dobrodošli.
Ali vremena su se promijenila. Emir je otišao u Njemačku još prije pet godina – tamo je našao posao i ženu iz Tuzle. Rijetko se javlja, a kad dođe, samo šuti i gleda u mobitel. Lejla je ostala ovdje, ali otkad se udala za Darija, sve je nekako postalo napeto.
Sutradan sam otišla kod susjede Milene na kavu. Ona me gledala ispod oka dok sam joj pričala.
“Znaš šta ti ja kažem? Ne prodaji ništa! Djeca danas samo gledaju svoj interes. Kad prodaš kuću, više nema povratka. A znaš li koliko će ti biti teško među strancima u nekoj zgradi?” Milena je bila udovica već deset godina i znala je što znači ostati sam.
Ali nisam mogla samo tako odbaciti Lejlinu molbu. Možda stvarno pretjerujem? Možda sam sebična?
Navečer sam pozvala Emira na video poziv.
“Mama, nemoj prodavati kuću! To je jedino što nam je ostalo od tate! Ako Lejli treba novac, neka digne kredit kao svi drugi!”
Ali Lejla nije imala stalni posao – radila je povremeno u knjižari, a Dario kao vozač autobusa. Znam da im nije lako.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta kao pred oluju. Lejla me izbjegavala, Dario nije ni dolazio na ručak. Ja sam šutjela i gledala kroz prozor kako kiša neumorno pada.
Jednog jutra Lejla je došla tiho u moju sobu.
“Mama… oprosti ako sam te povrijedila. Samo… bojim se da nikad nećemo imati svoj dom ako nam ti ne pomogneš. Znam da ti ova kuća znači sve, ali meni si ti važnija od bilo kakvog zida ili krova.” Suze su joj klizile niz lice.
Prvi put nakon dugo vremena zagrlila sam svoju kćerku kao kad je bila mala.
“Lejla, dom nije samo kuća. Dom smo mi – dok god smo zajedno.” Ali nisam znala vjerujem li u to ili to govorim samo njoj za utjehu.
Dani su prolazili, a odluka je visila nad nama kao tmuran oblak. Svaki put kad bih prošla hodnikom i dotakla zidove koje je Ivan gradio svojim rukama, srce bi mi preskočilo od bola.
Na kraju sam odlučila: neću prodati kuću. Ali ću pomoći Lejli koliko mogu – prodat ću dio zemlje iza kuće koju ionako više ne obrađujem i dati im novac za kaparu.
Kad sam im to rekla, Lejla me zagrlila još jače nego prije.
“Hvala ti, mama… Nisam znala koliko mi znači ovaj dom dok nisam pomislila da ga izgubim.”
A ja sam ostala sjediti sama u dnevnom boravku, gledajući kroz prozor kako sunce konačno izlazi iza oblaka.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam toliko vezana za prošlost? Ili su djeca ta koja prebrzo zaboravljaju što znači dom? Što biste vi učinili na mom mjestu?