„Mama, tu si preskočila!” – Priča o svekrvi, snahi i tišini koja boli
„Mama, tu si preskočila!” – Marin glas para tišinu dnevnog boravka dok klečim na koljenima i ribam parket ispod radijatora. Osjetim kako mi se znoj slijeva niz čelo, ali ne odgovaram. U kući je miris deterdženta pomiješan s lakom za nokte. Marina sjedi na kauču, noge prebačene preko naslona, lakira nokte u boji višnje. Ivan je na poslu, kao i obično. U zadnje vrijeme, sve češće ostajem sama s njom.
Ponekad se pitam gdje sam pogriješila. Cijeli život sam radila – prvo u tekstilnoj tvornici, onda u školskoj kuhinji – da bih svojoj djeci omogućila bolje. Kad je Ivan doveo Marinu kući, bila sam sretna. Lijepa cura iz Travnika, obrazovana, nasmijana. Prvih mjeseci sve je bilo u redu. Pomagala mi je oko ručka, zajedno smo išle na tržnicu. Ali onda su počele sitnice: „Zašto uvijek praviš sarme kad znaš da ja ne volim kiseli kupus?” ili „Možeš li ti to malo modernije začiniti?”
S vremenom su te sitnice prerasle u zid šutnje. Ivan bi došao s posla, a ja bih već bila iscrpljena od dana provedenog u kuhinji i čišćenju. Marina bi mu se požalila: „Tvoja mama opet nije dobro oprala prozore.” On bi samo slegnuo ramenima: „Mama zna najbolje.” Ali ja sam osjećala kako mi srce tone svaki put kad bi me pogledao s onim blagim prijekorom.
Jednog dana, dok sam slagala veš u Ivanovoj staroj sobi, čula sam kako Marina razgovara telefonom s prijateljicom:
– Ma ne mogu više! Svekrva mi je stalno za vratom. Sve joj smeta! Kaže da sam razmazila Ivana, da ništa ne radim po kući… A ona stalno nešto prigovara!
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam željela biti ta zla svekrva iz viceva. Samo sam htjela da svi budemo sretni pod istim krovom.
Ali stvari su se samo pogoršavale. Marina je počela ostavljati svoje stvari posvuda – šminku po kupaonici, cipele po hodniku. Kad bih joj nešto rekla, samo bi odmahnula rukom:
– Ma pusti to, mama Ankice, nije smak svijeta!
Jednog popodneva, dok sam pripremala grah za ručak, Marina je ušla u kuhinju:
– Znaš li ti da se danas grah radi bez zaprške? Tako rade svi moji u Bosni.
Pogledala sam je preko ramena:
– Tako sam naučila od svoje mame…
– E pa možda je vrijeme da naučiš nešto novo!
U tom trenutku poželjela sam viknuti, reći joj sve što mi leži na duši: koliko mi nedostaje moj pokojni muž Stjepan, koliko mi fali Ivan dok ga gledam kako se povlači pred našim svađama, koliko me boli što me Marina gleda kao smetnju u vlastitoj kući. Ali nisam rekla ništa. Samo sam nastavila miješati grah.
Navečer bih ležala budna i slušala kako Marina i Ivan šapuću iza zatvorenih vrata svoje sobe. Ponekad bih čula smijeh, ponekad tihe prepirke. Jedne večeri Ivan je došao do mene dok sam slagala rublje:
– Mama… možeš li malo popustiti? Znaš da je Marina osjetljiva…
Pogledala sam ga ravno u oči:
– A tko će meni popustiti, sine?
Nije odgovorio. Samo je slegnuo ramenima i otišao.
Sutradan sam odlučila otići na groblje. Sjela sam pored Stjepanovog groba i pričala mu sve što me muči:
– Znaš li ti da me više nitko ne pita kako sam? Da me gledaju kao staru krpu? Da mi snaha broji svaku mrlju na podu?
Vratila sam se kući kasno popodne. Marina je sjedila za stolom i tipkala po mobitelu.
– Gdje si ti bila cijeli dan? – upitala je bez podizanja pogleda.
– Bila sam kod Stjepana.
– Pa nisi ni ručak napravila…
U tom trenutku pukla sam:
– Znaš li ti koliko sam ja ručkova skuhala u ovom životu? Koliko sam puta ribala ovaj pod dok si ti bila dijete? Koliko sam puta plakala zbog riječi koje nisi ni primijetila?
Marina me gledala iznenađeno. Prvi put nije imala spreman odgovor.
Ivan je došao kasnije s posla i našao nas obje u tišini. Sjeo je za stol i pogledao nas:
– Možemo li svi zajedno sjesti i razgovarati kao ljudi?
Tišina je trajala vječnost. Prvi put nisam znala što reći.
Te noći nisam mogla zaspati. Gledala sam kroz prozor u mrak i pitala se: Je li ovo cijena zajedničkog života? Jesam li ja stvarno postala ona zla svekrva iz viceva ili samo žena koja želi malo poštovanja?
Možda nisam savršena. Možda ni Marina nije kriva za sve. Ali gdje smo točno izgubile jedna drugu? I ima li nade da ponovno pronađemo mir pod istim krovom?
Što vi mislite – može li se ova tišina prekinuti ili smo osuđene na život pod istim krovom bez riječi i razumijevanja?