Minuta Kašnjenja, Sat Patnje: Život s Punicom po Njenim Pravilima
“Ivana! Pet minuta do doručka! Ako nisi za stolom, znaš pravila!” Ankicin glas parao je tišinu stana u Novom Zagrebu, kao alarm koji ne možeš ugasiti. Pogledala sam na sat: 6:55. Doručak je točno u sedam. Srce mi je brže kucalo dok sam žurila kroz hodnik, pokušavajući ne probuditi Damira koji je još uvijek spavao. Znala sam što me čeka ako zakasnim – hladan pogled, tišina i tanjur koji nestane prije nego što stignem sjesti.
Sjedila sam za stolom, gledajući u tanjur s prepečenim kruhom i domaćim pekmezom. Ankica je sjedila nasuprot mene, leđa ravna kao metla, ruku sklopljenih na stolu. “Dobar tek,” rekla je, ali ton joj je bio više naredba nego želja. Damir se pojavio tek kad smo završavale. “Doručak je gotov, Damire,” rekla mu je hladno. Pogledao me s krivnjom u očima, ali nije rekao ništa. Znao je da se ne isplati raspravljati s majkom.
Otkad smo se preselili kod nje, moj život se pretvorio u niz pravila i rasporeda. Tuširanje je bilo točno u 19:00 – ako zakasniš, nema tople vode jer Ankica isključi bojler. Večera u 18:00, pranje suđa odmah nakon jela, a televizor se gasi u 21:00. “Red mora postojati,” govorila bi svaki put kad bih pokušala nešto promijeniti. “U ovoj kući nema mjesta za lijenost i kaos.”
Jedne večeri, dok sam prala suđe, Damir je došao do mene. “Znam da ti je teško, ali mama je uvijek bila takva. Nakon što je tata umro, sve je morala sama. Samo pokušava držati sve pod kontrolom.” Pogledala sam ga s tugom. “Ali Damire, ja ovako više ne mogu. Osjećam se kao gost u vlastitom životu.”
Sljedeće jutro zakasnila sam minutu na doručak jer sam pomagala susjedi Milki nositi vrećice iz dućana. Kad sam stigla u kuhinju, tanjur je već bio pospremljen. Ankica me pogledala bez riječi i nastavila prati šalice. Osjetila sam suze kako mi naviru na oči, ali nisam htjela pokazati slabost.
Navečer sam sjela s Damirom na balkon dok je grad tonuo u sumrak. “Moramo nešto promijeniti,” rekla sam tiho. “Ne mogu više živjeti po tuđem satu.” Damir je šutio dugo, a onda rekao: “Pokušat ću razgovarati s njom.”
Sutradan, dok sam vješala veš na balkonu, čula sam kako Damir razgovara s majkom u kuhinji.
“Mama, Ivani je teško ovako živjeti. Možda bismo mogli malo popustiti s pravilima?”
“Ako vam ne odgovara moj red, možete otići! Ja sam ovdje cijeli život radila da bi vam bilo dobro!”
Damir je izašao iz kuhinje pognute glave. “Ne želi ni čuti,” rekao mi je kasnije.
Tjedni su prolazili, a napetost je rasla. Počela sam izbjegavati zajedničke obroke i sve više vremena provodila vani – kod prijateljice Mirele ili u parku s knjigom. Jednog dana, dok sam sjedila na klupi i gledala djecu kako se igraju, Mirela mi je prišla.
“Ivana, moraš misliti na sebe. Nije grijeh reći da ti nešto ne odgovara.”
“Ali gdje ćemo? Stanovi su preskupi, a Damir ne želi ostaviti majku samu…”
“Ponekad moraš birati između tuđeg mira i vlastite sreće,” rekla je tiho.
Te večeri odlučila sam razgovarati s Ankicom.
“Gospođo Ankice, znam da ste mnogo prošli i da vam red znači sigurnost. Ali meni treba malo slobode – da mogu popiti kavu kad poželim ili se otuširati kad mi odgovara. Ne želim sukobe, ali ovako ne mogu dalje.”
Pogledala me dugo, oči su joj bile tvrde kao kamen.
“U mojoj kući vrijede moja pravila. Ako ti ne odgovara – vrata su ti otvorena.”
Te riječi su me pogodile jače nego što sam očekivala. Te noći nisam spavala; vrtjela sam po glavi sve što smo prošli Damir i ja otkad smo ovdje.
Sljedećeg jutra spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod Mirele. Damir je došao navečer.
“Mama neće popustiti,” rekao je slomljeno.
“A ti? Hoćeš li ti popustiti?”
Dugo me gledao prije nego što je rekao: “Ne znam… Ona mi je jedina obitelj koju imam.”
Tada sam shvatila da moram birati između vlastite sreće i tuđih očekivanja.
Danas živim sama u malom stanu na Trešnjevci. Damir me povremeno posjeti, ali još uvijek nije skupio hrabrosti da se odvoji od majke.
Ponekad se pitam: Jesam li bila sebična što sam izabrala sebe? Ili je sebičnost kad očekuješ da netko drugi živi po tvojim pravilima? Što biste vi učinili na mom mjestu?