Moj muž nije tvoj majstor: Bitka za djedovinu i izgubljenu bliskost
“Moj muž neće biti tvoj majstor!” – odjeknulo je kroz hodnik stare kuće, dok sam stajala na prašnjavom podu, držeći u ruci ključeve koje sam naslijedila od djeda. Svekrva, gospođa Ankica, stajala je ispred mene s rukama prekriženim na prsima, pogledom oštrim kao nož. Osjetila sam kako mi se srce steže, a suze prijete da poteku.
“Nisam tražila da mi išta poklanjate, samo sam htjela da mi pomogne oko krova prije zime,” prošaptala sam, ali ona je samo odmahivala glavom. “Nije tvoj muž tu da ti popravlja ruševine! Imaš svoju obitelj, neka ti oni pomažu. Moj sin ima dovoljno svojih briga.”
Nikad nisam mislila da će obnova stare kuće u selu Donji Rujani postati razlog zbog kojeg će se cijela obitelj raspasti. Ta kuća bila je sve što mi je ostalo od roditelja – miris starog drva, orah u dvorištu pod kojim sam učila prve pjesme, zidovi puni uspomena na djetinjstvo i toplinu koju sam izgubila kad su moji otišli prerano. Moj muž, Ivan, uvijek je govorio da ćemo jednog dana tamo napraviti vikendicu za našu djecu. Ali kad je došlo vrijeme za rad, njegova majka je stala između nas kao zid.
“Ivane, možeš li mi pomoći oko prozora? Samo da ne kisne unutra dok ne skupim za majstora,” pitala sam ga te večeri dok smo sjedili za stolom u stanu u Splitu. Pogledao me umorno, izbjegavajući moj pogled. “Znaš da mama misli da to nije pametno… A i nemam vremena sad, posao mi je ludilo.”
Osjetila sam kako se nešto u meni lomi. “Znači, mama ti je važnija od mene? Od naše djece? Od svega što smo planirali?”
Nije odgovorio. Samo je ustao i otišao pod tuš.
Sljedećih dana svekrva je zvala svaki dan. “Nećeš valjda trošiti novce na tu staru kuću? Pogledaj kako ljudi žive danas – svi idu naprijed, a ti bi nazad u selo! Ivan ima kredit, djeca trebaju tenisice, a ti bi krov!”
Moja sestra Marija bila je jedina koja me razumjela. “Sanja, to je tvoja kuća. Tvoje pravo. Ako ti ne pomognu, ja ću doći s djecom pa ćemo zajedno čistiti.”
Ali nije bilo lako. Selo je bilo puno ogovaranja. “Vidi je, vratila se iz grada pa misli da će nešto napraviti od one ruševine!” šaptale su žene na bunaru. Čak ni susjed Jozo nije htio pomoći bez novca unaprijed.
Jedne subote skupila sam hrabrost i otišla sama u selo. Otključala sam vrata i pustila sunce unutra. Prašina se dizala pod nogama, ali osjetila sam miris djetinjstva. Sjela sam na stari kauč i zaplakala.
Tada je zazvonio mobitel. Ivan.
“Gdje si? Mama kaže da si opet otišla tamo sama. Znaš da nije sigurno!”
“Sigurnije mi je ovdje nego među vama koji me ne razumijete,” odgovorila sam kroz suze.
Nastala je tišina.
“Sanja… Ne znam što da radim. Mama mi ne da mira, a ti si stalno ljuta na mene. Osjećam se kao da me svi vuku na svoju stranu.”
“A gdje si ti? Na čijoj si strani?”
Nije znao odgovoriti.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala – posao u Zagrebu zbog Ivanove karijere u Splitu, prijatelje koje sam ostavila, snove koje sam odgađala jer su svi drugi bili važniji od mene.
Ujutro sam odlučila: ako nitko neće biti uz mene, bit ću sama sebi dovoljna.
Počela sam čistiti kuću svaki vikend. Marija mi je donosila sendviče i kavu, djeca su trčkarala po dvorištu i smijala se kao nekad ja s bratom. Polako su susjedi počeli nuditi pomoć – prvo baka Ljubica s kolačima, onda Ante s pilom za drva.
Ivan je dolazio sve rjeđe. Kad bi došao, samo bi šutio ili gledao kroz prozor.
Jednog dana došao je s majkom.
“Sanja, ovo nema smisla,” rekla je Ankica čim je kročila unutra. “Ova kuća nikad neće biti dom. Pusti to i vrati se nama.”
Pogledala sam Ivana u oči.
“A što ti misliš?”
Slegnuo je ramenima.
“Ne znam više… Možda mama ima pravo.”
Tada sam shvatila – borim se protiv vjetrenjača. Ali nisam mogla odustati.
Godinu dana kasnije krov je bio popravljen zahvaljujući pomoći prijatelja iz sela i kreditu koji sam sama podigla. Kuća nije bila savršena, ali bila je moja – i bila sam ponosna na svaki kamen koji sam dotaknula svojim rukama.
Ivan i ja smo se udaljili. Djeca su voljela dolaziti u selo, ali on je uvijek nalazio izgovore da ostane u gradu.
Ponekad se pitam jesam li izgubila previše zbog te borbe – ili sam napokon pronašla sebe?
Možda nikad neću imati savršenu obitelj iz reklame, ali imam dom koji me podsjeća tko sam i odakle dolazim.
Što vi mislite – vrijedi li žrtvovati mir u obitelji zbog vlastitih snova? Ili treba znati kad treba stati?