Moja kćerka više ne govori sa mnom – ispovijest majke koja ne zna gdje je pogriješila
“Ne mogu više, mama. Molim te, pusti me da živim svoj život!” – riječi su koje su mi Lana izgovorila prije šest mjeseci, a još uvijek mi odzvanjaju u glavi kao da ih je izgovorila jučer. Stajala je na pragu naše stare kuće u Osijeku, s koferom u ruci, suznih očiju, ali odlučna. Ja sam stajala nasuprot nje, drhteći od straha i tuge, nesposobna da je zadržim, a još manje da je pustim.
Sve je počelo prije dvije godine, kad je Lana upoznala Darija na fakultetu u Zagrebu. Bio je šarmantan, duhovit, iz dobre obitelji iz Banja Luke. U početku sam bila sretna zbog nje – napokon je pronašla nekoga tko joj je vratio osmijeh na lice nakon što joj je otac preminuo. Ali ubrzo sam primijetila promjene. Lana je sve rjeđe dolazila kući za vikend, a kad bi došla, bila bi odsutna, stalno na telefonu s Darijem ili nervozna kad bih je pitala kako joj ide na faksu.
“Mama, ne moraš me stalno kontrolirati! Nisam više dijete!” viknula bi kad bih joj spomenula da mi nedostaje. Nisam znala kako da joj objasnim da mi nije stalo do kontrole, nego do nje same. Nakon svega što smo prošle – smrt njenog oca, moja borba s depresijom, financijski problemi – mislila sam da smo nas dvije neraskidivo povezane. Ali Darijeva pojava sve je promijenila.
Kad su mi javili da će se vjenčati, osjećala sam ponos i strah istovremeno. Sjećam se razgovora s mojom sestrom Ivanom:
“Jasna, pusti dijete da živi! Sjećaš se kako si ti pobjegla iz kuće kad si upoznala Miru?”
“Ali nije isto, Ivana! Ja sam uvijek dolazila kući, nisam zaboravila mamu… Lana kao da me više ne vidi. Kao da sam joj teret.”
Vjenčanje je bilo skromno, ali lijepo. Svi su bili sretni osim mene. Osjećala sam se kao gost u vlastitom životu. Nakon svadbe Lana je preselila kod Darija u Banja Luku. Prvih mjeseci još smo se čule svaki drugi dan, ali razgovori su postajali sve kraći i površniji.
“Mama, nemam sad vremena, moram spremati ispit.”
“Mama, Dariju nije dobro pa idem do apoteke.”
“Mama, pričat ćemo kasnije…”
A onda su pozivi prestali. Pisala sam joj poruke na Viberu – nekad bi odgovorila nakon nekoliko dana, nekad nikako. Počela sam sanjati kako mi Lana dolazi kući, smije se i grli me kao nekad. Budila bih se u suzama.
Jednog dana skupila sam hrabrost i otišla do Banja Luke bez najave. Darijeva majka Vesna otvorila mi je vrata:
“Jasna? Šta radiš ovdje? Lana nije kod kuće.”
Osjetila sam hladnoću u njenom glasu. Pozvala me unutra iz pristojnosti, ali atmosfera je bila napeta. Kad se Lana vratila s posla i ugledala me, lice joj se smrknulo.
“Zašto si došla bez najave? Rekla sam ti da imam puno obaveza!”
“Lana, samo sam htjela vidjeti kako si… Nedostaješ mi…”
“Mama, molim te… Ne možeš samo tako upadati u moj život kad ti padne na pamet! Moram misliti na sebe i Darija!”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao uljez u životu vlastitog djeteta. Te noći nisam mogla spavati u njihovoj kući – otišla sam kod prijateljice Mirele i cijelu noć plakala.
Od tada su prošli mjeseci. Povremeno čujem nešto o Lani preko rodbine ili zajedničkih prijatelja. Kažu da radi puno, da planiraju djecu. Meni ne javlja ništa. Praznici prolaze bez nje – Božić, Uskrs… Na stolu uvijek ostavim jedan tanjur viška, kao da će se ipak pojaviti.
Ponekad mislim da sam ja kriva što smo se udaljile. Možda sam bila previše zaštitnička nakon smrti njenog oca? Možda sam trebala pustiti da odraste bez stalnog podsjećanja na bol i gubitak? S druge strane, pitam se gdje je nestala ona djevojčica koja mi je pisala poruke “Mama, volim te najviše na svijetu”?
Prijateljice mi govore da će vrijeme sve izliječiti. Ali kako vrijeme može izliječiti prazninu koju osjećam svaki dan? Kako mogu prestati biti majka?
Nedavno sam srela staru susjedu Nadu na tržnici:
“Jasna, nisi dobro… Šta ti je?”
“Ma ništa… Samo… Nedostaje mi Lana.”
Nada me zagrlila i rekla: “Djeca uvijek nađu put nazad kući. Samo moraš biti strpljiva.”
Ali što ako ne nađe? Što ako sam izgubila kćerku zauvijek?
Svaku večer sjedim uz prozor i gledam svjetla grada, nadajući se da će zazvoniti telefon ili da će Lana pokucati na vrata. Ponekad napišem pismo koje nikad ne pošaljem:
“Draga Lana,
Samo želim da znaš da te volim i da ću uvijek biti tu za tebe…”
Možda će jednog dana pročitati te riječi.
A vi? Jeste li ikada izgubili nekoga tko vam znači cijeli svijet? Kako ste nastavili dalje? Je li moguće ponovno pronaći put do srca vlastitog djeteta?