Moja majka, moj dom: Gdje prestaje krv, a počinje ljubav?

“Ne mogu vjerovati da si ovdje,” prošaputala sam, gledajući kroz špijunku na vratima. S druge strane stajala je moja majka, umorna, s očima crvenim od suza i rukama koje su se tresle. Kiša joj je natopila tanku jaknu, a plastična vrećica u ruci bila je sve što je imala. “Ajla, dušo… molim te, pusti me unutra,” rekla je glasom koji je nekad bio moj dom, a sada mi je stranac.

Sjećam se tog dana kad me ostavila kod bake u Zenici. Imala sam jedanaest godina i nosila sam crvenu jaknu koju mi je ona kupila za rođendan. “Samo na kratko, Ajla. Vratit ću se čim se sve sredi,” šaptala mi je dok mi je vezivala pertle. Nisam tada znala da će to biti zadnji put da me zagrli kao dijete. Njen novi muž, Dragan, nije htio da živim s njima. “Ne mogu ja tuđe dijete gledat svaki dan,” rekao je hladno, dok je ona šutjela i gledala u pod. Baka me tješila: “Majka ti je mlada, ne zna ona bolje.” Ali ja sam znala – znala sam da sam ostavljena.

Godine su prolazile. Baka je umrla kad sam imala sedamnaest. Ostala sam sama u stanu koji je mirisao na bakin sapun i stare knjige. Radila sam u pekari kod Jasne, išla u školu i navečer plakala u jastuk. Majka se javljala rijetko – poruke za rođendan, ponekad novac za knjige. Nikad nije došla na moju maturu, ni kad sam upisala fakultet u Sarajevu. Uvijek je imala izgovor: “Dragan ne voli gužvu”, “Nemam vremena”, “Znaš da te volim, ali život je težak.”

A sada stoji na mom pragu, izgubljena i slomljena. Dragan ju je izbacio iz stana kad je izgubio posao. Nema gdje da ode. “Ajla, nemam nikoga osim tebe,” ponavlja kao molitvu.

Pustila sam je unutra. Sjela je na kauč i gledala oko sebe kao da prvi put vidi moj život. “Lijepo si se snašla,” rekla je tiho. Nisam znala što da odgovorim. U meni su se miješali bijes i tuga, ljubav i prezir.

“Zašto si došla baš sada?” pitala sam.

Pogledala me kroz suze: “Zato što nemam nikoga. Zato što si ti moje dijete.”

“Ja sam tvoje dijete bila i kad si me ostavila,” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.

Šutjela je dugo. Onda je počela pričati – o strahu, o Draganovoj ljubomori, o tome kako nije imala snage boriti se za mene. “Znam da sam pogriješila. Znam da ti ništa ne mogu nadoknaditi. Ali molim te… samo da budem ovdje dok ne stanem na noge.”

Noći su prolazile sporo. Majka bi kuhala kafu ujutro i ostavljala šalicu na mom stolu. Pokušavala je razgovarati o svakodnevnim stvarima – o cijenama u Konzumu, o susjedima, o vremenu. Ja bih odgovarala kratko, hladno. U meni se sve lomilo: željela sam joj oprostiti, ali nisam znala kako.

Jedne večeri, dok smo gledale vijesti o poskupljenjima i novim izborima, upitala me: “Ajla, možeš li mi ikad oprostiti?”

Osjetila sam knedlu u grlu. “Ne znam,” rekla sam iskreno. “Nekad mislim da mogu, ali onda se sjetim svega… kako sam plakala svaku noć kod bake, kako si me zaboravila.”

Prišla mi je i prvi put nakon mnogo godina zagrlila me kao nekad. Plakala je tiho na mom ramenu.

Dani su prolazili i polako smo učile živjeti zajedno. Ponekad bi mi ispričala priče iz svog djetinjstva u Travniku – kako je bježala s prijateljicama na rijeku Lašvu, kako su joj roditelji branili da ide na igranku. Smijale smo se zajedno, ali između nas je uvijek stajao zid prošlosti.

Jednog dana došla sam kući ranije i zatekla je kako prelistava moj album sa slikama iz djetinjstva. Plakala je nad svakom slikom. “Propustila sam tvoj život,” šaptala je sebi.

Tada sam shvatila – ona nije samo moja majka koja me ostavila. Ona je žena koja nije znala bolje, koja je bila slomljena prije nego što je mene mogla voljeti kako treba.

Ali mogu li joj oprostiti? Mogu li zaboraviti godine samoće i tuge? Ili ću uvijek biti ona djevojčica koja čeka majku na prozoru?

Ponekad se pitam: gdje prestaje krv, a počinje ljubav? Je li moguće izgraditi novi dom na temeljima koji su jednom bili srušeni? Što biste vi učinili na mom mjestu?