Moja sestra je žrtvovala sve za svoju djecu, a kad joj je bilo najteže, ostala je sama

“Ne mogu vjerovati da ni danas nisu došli!” viknula sam u slušalicu, dok sam gledala Sanju kako nemoćno leži na kauču, blijeda i iscrpljena. Suze su mi navirale na oči, ali nisam smjela plakati pred njom. “Ma pusti ih, Ana,” tiho je rekla, pokušavajući se nasmiješiti. “Imaju oni svoj život.”

Ali ja nisam mogla pustiti. Nisam mogla shvatiti kako su njezina djeca, ona ista djeca za koju je Sanja godinama radila po dvanaest sati dnevno, kuhala im najfinija jela i kupovala im najbolje tenisice, sada toliko daleko. Gdje su nestali oni zagrljaji i poljupci kad bi im donijela poklon s placa? Gdje su nestale one poruke: “Mama, volim te”?

Sanja je ostala sama s troje djece kad ju je muž, Ivan, ostavio zbog kolegice iz firme. Tada je imala samo 34 godine. Sjećam se tog dana kao da je jučer bio. Sjela je za moj kuhinjski stol, ruke su joj drhtale dok je pokušavala zapaliti cigaretu. “Ana, ne znam kako ću dalje… Ali neću dozvoliti da mi djeca išta fali.” I nije dozvolila. Završila je još dvije škole uz posao, postala vrhunska kuharica, radila u restoranima po cijelom Zagrebu i okolici. Nikad nije pristala na kompromise kad su njezina djeca u pitanju.

Sanja je bila ona mama koja dolazi na svaki roditeljski sastanak, koja peče kolače za školske priredbe, koja uvijek ima vremena za razgovor prije spavanja. Nikad nije imala novog partnera – “Ne želim im uvoditi stranca u život,” govorila bi. Iako sam joj često govorila da ima pravo na sreću, ona bi samo odmahivala rukom.

Njezina djeca – Luka, Marina i Filip – odrasli su u dobre ljude, barem sam tako mislila. Luka je završio ekonomiju i zaposlio se u banci, Marina je otišla u Njemačku raditi kao medicinska sestra, a Filip studira informatiku u Rijeci. Ali čim su otišli iz kuće, kao da su zaboravili na majku.

“Ana, nemoj ih osuđivati,” šaptala bi Sanja dok bi joj donosila juhu u bolničku sobu. “Znam da me vole… Samo su zauzeti.” Ali ja sam znala istinu. Luka bi se javio jednom mjesečno porukom: “Jesi dobro? Treba ti što?” Marina bi poslala slike s putovanja po Bavarskoj, a Filip bi odgovorio na poziv tek nakon trećeg pokušaja.

Jednog dana, dok sam joj mijenjala posteljinu, Sanja me pogledala ravno u oči: “Ana, misliš li da sam ih razmazila? Da sam previše dala?” Nisam znala što reći. S jedne strane, divila sam se njezinoj snazi i požrtvovnosti. S druge strane, osjećala sam bijes prema njezinoj djeci – kako mogu biti tako hladni?

Sanja je oboljela od karcinoma prošle godine. Prvo su to bili samo bolovi u trbuhu, pa umor… Odbijala je otići liječniku dok nije bilo prekasno. Kad su joj postavili dijagnozu, već je bilo kasno za operaciju. Tada sam preuzela brigu o njoj – kuhala sam joj čajeve, vodila je na kemoterapije, držala joj ruku kad bi povraćala od lijekova.

Jedne večeri, dok smo gledale stare fotografije iz djetinjstva njezine djece, Sanja je tiho zaplakala. “Sjećaš li se kad sam Luki kupila onu crvenu biciklu? Nije htio sići s nje cijelo ljeto… A sad ni ne pita kako sam.” Suze su mi klizile niz lice dok sam slušala njezine riječi.

Pokušavala sam razgovarati s Lukom i Marinom. “Vaša mama vas treba! Zar ne vidite kako propada?” Luka bi samo slegnuo ramenima: “Ana, imam posao, kredit… Ne mogu svaki vikend dolaziti.” Marina bi rekla: “Mama ne želi da brinemo za nju. Tako nam uvijek govori.” Filip bi šutio i gledao u pod.

Jednog dana Sanja je pala u hodniku. Zvala sam hitnu pomoć i cijelu noć provela uz nju u bolnici. Kad sam poslala poruku njezinoj djeci da dođu jer možda neće izdržati noć, nitko se nije pojavio. Samo hladne poruke: “Javi ako bude gore.” Te noći sam prvi put poželjela vikati na njih iz sveg glasa.

Kad se Sanja probudila iz polusvijesti, stisnula mi je ruku: “Ana… Hvala ti što si tu.” Nisam mogla ništa reći od tuge.

Dani su prolazili, a Sanja je bila sve slabija. Djeca su dolazila rijetko – Luka jednom u dva mjeseca na pola sata, Marina samo kad dođe godišnji iz Njemačke, Filip ni tada jer ima ispite. Kad bi došli, pričali bi o sebi – o poslu, o putovanjima, o novim mobitelima. Nitko nije pitao mamu kako se osjeća.

Jednog popodneva Sanja me zamolila da joj pročitam pismo koje je napisala djeci: “Draga djeco… Znam da ste odrasli i imate svoje živote. Znam da možda mislite da sam vas previše štitila ili previše voljela. Ali sve što sam radila bilo je iz ljubavi prema vama… Volim vas više od svega na svijetu.” Suze su kapale po papiru dok sam čitala te riječi.

Kad je Sanja umrla prošlog mjeseca, na sprovodu su stajali ukočeno kraj groba. Nisu plakali. Nisu rekli ni riječ jedno drugome. Samo su brzo otišli nakon što su položili cvijeće.

Danas sjedim sama u njezinom stanu i gledam slike njezine djece na zidu. Pitam se gdje smo pogriješili kao društvo? Kako smo došli do toga da majčina žrtva više ništa ne znači? Je li ljubav danas stvarno postala samo još jedna obaveza?

Možda će netko od vas znati odgovoriti: Je li moguće voljeti previše? I što ostaje kad oni kojima si dao sve – okrenu leđa baš onda kad te najviše trebaju?