Moja svekrva, oluja u mom domu: priča o granicama, ljubavi i preživljavanju
“Opet si zaboravila posoliti juhu, Ivana! Kako moj sin to može jesti?” Marijin glas odjekuje kroz naš mali stan na Trešnjevci kao grom. Osjećam kako mi lice gori, a ruke mi drhte dok pokušavam sakriti suze. Luka, moj muž, sjedi za stolom, spuštenih očiju, zureći u tanjur. Nikad ništa ne kaže kad njegova majka počne s kritikama. Samo šuti, kao da ga nema.
Nisam ni sanjala da će moj brak s Lukom biti ovakav. Kad smo se upoznali na fakultetu, bio je nježan, pažljiv, uvijek spreman stati na moju stranu. Ali otkad smo se vjenčali i preselili u njegov stan – koji je zapravo bio stan njegovih roditelja dok nisu otišli na selo – Marija je postala stalni gost. U početku sam mislila da je to normalno. Balkan je to, obitelj je svetinja. Ali kad je počela dolaziti svaki dan, bez najave, s ključem koji joj je Luka dao “za svaki slučaj”, shvatila sam da nešto nije u redu.
“Ivana, nisi dobro obrisala prašinu s police. Pogledaj kako se sunce odbija od prašine!” Marija ne prestaje. Ponekad mi dođe da vrisnem. Umjesto toga, stisnem zube i nastavim brisati. Luka me pogleda ispod oka, ali ništa ne kaže. Navečer, kad ostanemo sami, pokušam razgovarati s njim.
“Luka, molim te, reci nešto svojoj mami. Ne mogu više ovako. Osjećam se kao gost u vlastitom domu.”
On uzdahne i protrlja oči. “Znaš kakva je ona… Samo želi pomoći. Nema nikog drugog osim nas.”
“Ali ja imam tebe! Zar ti nije važno kako se ja osjećam?”
Tišina. Okrene se na drugu stranu i zaspi.
Dani prolaze, a Marija postaje sve gora. Počinje komentirati moju odjeću, način na koji razgovaram s Lukom, čak i kako perem rublje. Jednom je izvadila moje donje rublje iz perilice i objesila ga pred cijelim susjedstvom na balkon.
“Neka svi vide kako si uredna!” rekla je sarkastično.
Počela sam izbjegavati vlastiti dom. Ostajala bih duže na poslu u jednoj maloj odvjetničkoj kancelariji u centru Zagreba. Moja šefica, Sanja, primijetila je da sam potištena.
“Ivana, jesi li dobro? Izgledaš kao da nisi spavala tjednima.”
Slegnula sam ramenima. “Samo problemi doma… Svekrva mi ne da disati.”
Sanja me pogledala s razumijevanjem. “Znaš, i ja sam to prošla. Moraš postaviti granice. Inače ćeš nestati kao osoba.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan.
Jedne subote Marija je došla ranije nego inače. Donijela je punu vreću povrća iz vrta i odmah krenula po kuhinji.
“Ovdje smrdi na vlagu! Kako možeš ovako živjeti? Moj Luka nikad nije bio bolestan dok nije oženio tebe!”
Tada mi je pukao film.
“Dosta! Ovo je moj dom! Ne želim više da dolazite bez najave! I nemate pravo govoriti takve stvari!”
Marija me pogledala kao da sam poludjela.
“Kako se usuđuješ?! Ja sam ovdje majka! Ti si samo došla u ovu kuću!”
Luka je dotrčao iz dnevne sobe kad je čuo galamu.
“Što se ovdje događa?”
Pogledala sam ga kroz suze. “Luka, ili ćeš ti postaviti granice svojoj majci ili ću ja otići!”
Marija je počela plakati i vikati da sam joj uništila sina, da sam ga okrenula protiv nje, da sam sebična i nezahvalna.
Te noći nisam spavala. Luka je bio ljut na mene jer sam “napravila scenu”, ali prvi put sam osjetila olakšanje jer sam rekla što mislim.
Sljedećih dana Marija nije dolazila. U stanu je bila tišina na koju nisam bila navikla. Luka je bio povučen, ali nisam popuštala.
Jednog dana došla mi je poruka od Marije: “Želim razgovarati s tobom sama.”
Sastale smo se u malom kafiću blizu tržnice Dolac. Sjela je preko puta mene, lice joj je bilo umorno.
“Ivana… Znam da nisam laka osoba. Ali Luka mi je sve što imam otkad mi je muž poginuo u prometnoj nesreći prije deset godina. Bojim se biti sama…”
Osjetila sam suosjećanje prema njoj prvi put otkad smo se upoznale.
“Marija, razumijem vas. Ali i ja trebam svoj prostor i svoj brak. Ne želim vas isključiti iz naših života, ali moramo imati granice.”
Pogledala me dugo i napokon klimnula glavom.
Vratila sam se kući osjećajući se jače nego ikad prije. Luka me zagrlio kad sam mu ispričala što se dogodilo.
“Možda sam trebao ranije stati uz tebe… Žao mi je,” šapnuo je.
Od tada su stvari krenule nabolje. Marija dolazi jednom tjedno na ručak – uvijek najavi dolazak i donese kolače koje zajedno jedemo uz kavu i smijeh.
Ponekad se pitam: Koliko nas živi tuđe živote iz straha od sukoba? Koliko puta prešutimo vlastitu bol samo da bi drugi bili zadovoljni? Možda je vrijeme da svi naučimo reći – dosta.