Molitva između generacija: Kako sam pronašla mir kad je mama odbila čuvati unuke

“Ne mogu, Jasmina. Ne pitaj me više!” Majčin glas bio je oštar, gotovo hladan, dok je spuštala slušalicu. Ostala sam stajati u kuhinji, zureći u mobitel kao da će mi on dati odgovore koje od nje nisam dobila. Moje kćeri, Lana i Emina, igrale su se na podu, nesvjesne težine koja mi je pritiskala prsa. Suze su mi navrle na oči, ali nisam ih pustila pred djecom.

Nisam mogla vjerovati da je moja mama – žena koja je uvijek govorila kako su joj unuci smisao života – sada odbijala pomoći. “Imam svoj život, Jasmina. Nisam ti ja dadilja,” rekla mi je prošli tjedan kad sam je zamolila da pričuva djevojčice dok odem na razgovor za posao. Bila sam ljuta, povrijeđena, ali najviše – zbunjena. Zar nije to normalno? Zar nije svaka baka sretna kad može biti uz unuke?

Moj muž, Adnan, pokušavao me utješiti. “Možda joj je teško priznati da stari. Možda se boji odgovornosti.” Ali meni to nije bilo dovoljno. Osjećala sam se izdano. Sjetila sam se svih onih dana kad sam kao mala čekala mamu da dođe s posla, kad sam joj donosila čaj dok je bila bolesna, kad sam joj prala prozore jer joj je bilo teško penjati se na stolicu. Sad kad meni treba pomoć – ona okreće leđa.

Nisam imala kome drugome. Adnanovi roditelji žive u Bihaću, predaleko da bi mogli uskočiti. Moje prijateljice su ili same preopterećene ili nemaju djecu pa ne razumiju. Svaki dan bio je borba: posao na pola radnog vremena, djevojčice koje su stalno bolesne, stan koji nikad nije dovoljno čist, a novca uvijek premalo.

Jedne večeri, dok su Lana i Emina spavale, sjela sam na pod u dnevnoj sobi i počela plakati. “Bože, pomozi mi,” šaptala sam kroz suze. Nisam bila neka velika vjernica – molila sam samo kad bi zagustilo – ali te noći nisam imala nikog drugog osim Boga.

Sutradan sam otišla do crkve. Sjela sam u zadnju klupu i gledala u svijeće koje su titrale ispred oltara. “Zašto me mama ne voli dovoljno da mi pomogne?” pitala sam tiho. Osjetila sam olakšanje što mogu izgovoriti to pitanje naglas, makar me nitko ne čuje.

Sljedećih dana počela sam svako jutro moliti prije nego što bih probudila djevojčice. Nije se ništa magično promijenilo – mama nije odjednom postala nježna i spremna pomoći – ali ja sam se počela mijenjati. Počela sam shvaćati da možda ona zaista ne može više kao prije. Da možda ima svoje strahove koje ne zna izreći.

Jednog dana odlučila sam otići do nje bez djece. Sjela sam za njezin kuhinjski stol, gledala je kako reže kruh i skuplja mrvice s plastičnog stolnjaka.

“Mama, znaš li koliko mi fališ?” pitala sam tiho.

Pogledala me iznenađeno. “Pa tu sam ti svaki dan na telefonu.”

“Nije isto… Znaš, osjećam se kao da te gubim. Kao da više nisi ona mama koju znam.”

Zastala je s kruhom u ruci. “Jasmina… Ja… Znaš da imam problema s leđima? Bojim se da neću moći potrčati za Lanom ako padne. Bojim se da ću te iznevjeriti još više ako nešto pođe po zlu.”

Prvi put sam vidjela strah u njezinim očima. Nije bila hladna – bila je preplašena.

“Mama, nisam tražila da trčiš za njima po parku… Samo da budeš tu dok ja odem na razgovor za posao ili kod doktora. Da ih pogledaš dok crtaju ili gledaš crtiće s njima.”

Slegnula je ramenima. “Znam… Ali osjećam se nemoćno kad ih gledam kako rastu a ja ne mogu ništa više kao prije…”

Te večeri molila sam za nju, ne za sebe. Molila sam da joj Bog da snage da prihvati sebe takvu kakva jest – i meni da oprostim što nije baka kakvu sam zamišljala.

Počela sam tražiti druge načine pomoći – susjeda Azra povremeno bi pričuvala djevojčice, a ja bih joj zauzvrat pomogla oko papirologije za penziju. Prijavila sam se za posao koji mogu raditi od kuće.

Mama je povremeno dolazila na kavu i donosila kolače koje su Lana i Emina obožavale. Više nije bilo zamjeranja – samo tiha tuga zbog onoga što smo izgubile i zahvalnost za ono što još imamo.

Danas znam: obitelj nije savršena i ljubav nije uvijek onakva kakvu očekujemo. Molitva mi nije vratila mamu kakvu sam htjela – ali mi je dala mir da prihvatim mamu kakvu imam.

Ponekad se pitam: Koliko nas živi s ranama iz djetinjstva koje nikad ne zacijele? I koliko nas može pronaći mir tek kad prestanemo očekivati savršenstvo od onih koje volimo?