Molitva između zidova: Kako sam pronašla snagu za oprost svekrvi
“Zar si stvarno mislila da ćeš ovako servirati kolače? Kod nas u Bosni to se ne radi tako!” Svekrvin glas prerezao je zrak kao nož, a svi pogledi za stolom okrenuli su se prema meni. Srce mi je lupalo tako snažno da sam mislila da će mi iskočiti iz grudi. Prvi put u životu, u vlastitoj kući, osjećala sam se kao uljez.
Bio je to naš useljenjački party, dan koji sam mjesecima planirala s mužem Edinom. Kupili smo mali stan u Sarajevu, na Grbavici, i željeli smo da svi naši najbliži osjete toplinu našeg doma. Moja mama, Jasna, donijela je domaće kiflice, a Edinov otac, gospodin Hamid, nosio je bocu rakije iz Goražda. Sve je bilo savršeno dok nije došla ona – Edinova mama, Senada.
Senada je uvijek bila žena od reda i tradicije. U njenoj kući sve ima svoje mjesto i vrijeme. Nikad nisam bila dovoljno dobra za njenog sina – barem sam se tako osjećala. Ali danas sam željela vjerovati da će biti drugačije. Pripremila sam kolače po receptu moje bake iz Dalmacije, poredala ih na pladanj i ponosno ih stavila na stol.
“Ovo ti je kolač? Kod nas se to zove ‘ništa od kolača’,” nastavila je Senada, a Edin je samo šutio i gledao u tanjir. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred svima. Povukla sam se u spavaću sobu pod izgovorom da moram nešto donijeti.
Sjedila sam na krevetu, držeći ruke u krilu. U glavi mi je odzvanjala svaka njena riječ. Osjećala sam se poniženo, bespomoćno i ljuto – ne samo na nju, nego i na Edina što me nije zaštitio. Pomislila sam: “Zašto uvijek ja moram biti ta koja popušta? Zašto moja riječ vrijedi manje?”
U tom trenutku sjetila sam se riječi svoje pokojne bake: “Kad ti je najteže, moli. Bog uvijek sluša.” Nisam bila osoba koja često moli, ali tada sam sklopila ruke i tiho šapnula: “Bože, daj mi snage da ne uzvratim istom mjerom. Daj mi mir u srcu i mudrost da prepoznam što je ispravno.”
Nisam osjetila čudo, ali tjeskoba se polako povukla. Suze su stale. Osjetila sam toplinu oko srca – kao da me netko zagrlio iznutra. Disala sam duboko i odlučila vratiti se među goste.
U dnevnoj sobi atmosfera je bila napeta. Moja mama me pogledala s tugom u očima, a Edin je nervozno prebacivao kanale na televizoru. Senada je nastavila pričati o tome kako su “prave žene” nekad znale kuhati i kako su današnje mlade žene razmažene.
Prišla sam stolu i tiho rekla: “Senada, žao mi je ako kolači nisu po vašem ukusu. Trudila sam se napraviti ih najbolje što znam. Ako želite, možete mi pokazati kako vi pravite vaše specijalitete – rado ću učiti od vas.”
Senada me pogledala iznenađeno, kao da nije očekivala takav odgovor. Na trenutak je zašutjela, a onda promrmljala: “Možda bi to bilo dobro…”
Kasnije te večeri, dok su gosti odlazili, Edin mi je prišao i tiho rekao: “Znam da ti nije bilo lako danas. Hvala ti što si bila jača od mene.” Pogledala sam ga i shvatila koliko mu znači mir između mene i njegove majke.
Te noći dugo nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o tome koliko su obiteljski odnosi krhki i koliko često očekujemo od drugih da nas razumiju bez riječi. Molitva mi nije donijela rješenje preko noći, ali mi je dala snagu da ne reagiram iz povrijeđenosti nego iz ljubavi.
Sutradan me Senada nazvala: “Hoćeš li doći sutra kod mene? Pokazat ću ti kako pravim baklavu.” U njenom glasu osjetila sam toplinu koju nikad prije nisam čula.
Možda nikad neću biti savršena snaha po njenim mjerilima, ali naučila sam da oprost nije slabost nego snaga. Naučila sam da molitva ne mijenja druge ljude – ona mijenja mene.
Ponekad se pitam: Koliko puta smo spremni oprostiti prije nego što izgubimo sebe? I gdje je granica između poniznosti i samopoštovanja? Što vi mislite – gdje vi povlačite tu crtu?