Može li netko zaista izdržati s mojom kćeri?
“Emire, zar ti je stvarno teško da mi jednom u životu doneseš cvijeće?” Lana je vikala iz kuhinje, dok sam ja sjedila u dnevnoj sobi i pokušavala ne slušati. Moj zet je šutio, kao i obično, spuštenih ramena, dok je ona nastavila: “Svi muževi to rade! Samo ti ne!”
Sjećam se dana kad su mi liječnici u Zagrebu rekli da nikada neću imati djece. Imala sam 35 godina i osjećala sam se kao da mi je netko iščupao srce. Moj muž, Ivan, držao me za ruku i šapnuo: “Ne brini, imamo jedno drugo.” Ali noći su bile duge i tihe, a ja sam plakala u jastuk, sanjajući o dječjim koracima i smijehu.
Godinu dana kasnije, dogodilo se čudo. Ostala sam trudna. Svi su govorili da je to nemoguće, ali Lana je došla na svijet kao sunčev zrak kroz oblake. Bila je tvrdoglava od prvog dana. Plakala je više od drugih beba, nije voljela biti sama, a kad bi nešto htjela – cijela kuća bi to znala.
Ivan je govorio: “Naša mala lavica.” Ja sam bila ponosna na njezinu snagu, ali s vremenom sam shvatila da ta snaga ima i drugu stranu. U školi se svađala s učiteljicama, kod kuće s nama. Kad bi joj nešto zabranili, danima ne bi pričala s nama. “Zašto je tako teška?” pitala sam Ivana. On bi samo slegnuo ramenima: “Na mene je.”
Godine su prolazile. Lana je upisala fakultet u Sarajevu. Tamo je upoznala Emira – tihog, povučenog mladića iz Zenice. Kad ga je prvi put dovela kući, bila sam sretna što je našla nekoga tko je može smiriti. Emir je bio sve ono što ona nije: strpljiv, blag, uvijek spreman pomoći.
Ali ubrzo sam primijetila nešto što me počelo brinuti. Lana je bila ista kao i uvijek – zahtjevna, glasna, puna očekivanja. Emir se povlačio u sebe. Kad bi Lana vikala na njega zbog sitnica – zaboravljene poruke, pogrešno postavljen tanjur – on bi samo šutio ili se ispričavao.
Jedne večeri, nakon još jedne njihove svađe, sjela sam s Emirom na balkon. “Emire,” pitala sam ga tiho, “jesi li sretan?”
Pogledao me tužno. “Volim Lanu,” rekao je, “ali ponekad ne znam kako dalje.”
Te riječi su me pogodile dublje nego što sam očekivala. Počela sam preispitivati sve što sam radila kao majka. Jesam li joj previše dopuštala? Jesam li joj trebala pokazati kako se voli i poštuje drugi? Ili sam joj samo prenijela svoju borbu – onu istu tvrdoglavost koja me držala živom kad su mi rekli da neću imati dijete?
Ivan me pokušao utješiti: “Svaka obitelj ima svoje probleme. Lana će se smiriti.” Ali nisam bila sigurna. Vidjela sam kako Emir vene iz dana u dan. Vidjela sam kako Lana postaje sve zahtjevnija.
Jednog dana Lana me nazvala uplakana: “Mama, Emir me ignorira! Ne priča sa mnom već dva dana!”
Pokušala sam biti objektivna: “Jesi li ga možda povrijedila?”
“Ma nisam! Samo sam mu rekla da mi ide na živce kad stalno kasni!”
Znala sam da nije tako jednostavno. Znala sam da riječi bole više nego što mislimo.
Nekoliko tjedana kasnije Emir je došao kod nas bez Lane. Sjeli smo za stol. “Ne znam što da radim,” rekao je tiho. “Volim vašu kćerku, ali osjećam se kao da nikad nisam dovoljno dobar.”
Srce mi se slomilo. Gledala sam tog mladića koji bi za moju kćer dao sve, a ona to nije znala cijeniti.
Te večeri razgovarala sam s Ivanom: “Što ako Lana ostane sama? Što ako ga otjera?”
On je samo uzdahnuo: “Ne možemo živjeti njihov život umjesto njih.”
Ali nisam mogla mirno spavati. Počela sam razgovarati s Lanom o kompromisu, o poštovanju, o tome kako ljubav nije samo uzimanje nego i davanje.
Ona bi me pogledala svojim tvrdoglavim očima: “Mama, ja jesam takva kakva jesam! Ako me voli, mora me prihvatiti!”
Ponekad bih poželjela vratiti vrijeme i naučiti je više nježnosti, više strpljenja. Ponekad bih poželjela da mogu Emirov bol preuzeti na sebe.
Jedne noći čula sam ih kako se svađaju preko telefona:
Lana: “Zašto si takav? Zašto ne možeš biti kao drugi muževi?”
Emir: “Lana, trudim se… Ali ponekad imam osjećaj da ništa što napravim nije dovoljno.”
Lana: “Možda nisi za mene.”
Emir: (tišina)
Te riječi su mi odzvanjale u glavi satima.
Danas sjedim sama u kuhinji i gledam njihovu zajedničku sliku na zidu. Ponekad mislim da smo svi mi žrtve svojih očekivanja – ja od Lane, Lana od Emira, Emir od života.
Jesam li pogriješila što sam toliko željela dijete da nisam razmišljala kakvu osobu odgajam? Može li ljubav zaista izdržati sve? Ili postoje granice koje ni najstrpljiviji ne mogu prijeći?
Što vi mislite – može li netko zaista izdržati cijeli život s osobom koja ne zna voljeti drugačije? Je li ljubav dovoljna ili ipak treba nešto više?