Na Martinin rođendan nisam bila tamo – Jesam li zaista tako loša majka?
“Zar stvarno nećeš ni nazvati?” šapćem sama sebi dok gledam u mobitel, ruke mi drhte. Na ekranu stoji datum: 12. maj – Martinin rođendan. Prvi put u životu nisam pozvana. U stanu je tišina, samo sat na zidu otkucava, kao da mi broji svaku sekundu tuge.
Sjedim za kuhinjskim stolom, gledam kroz prozor na prazno dvorište. Nekad smo tu zajedno sadile tulipane, Martina i ja. Sjećam se kako je trčala po travi, smijala se i vikala: “Mama, vidi me!” Sad je odrasla žena, ima svoj stan u Zagrebu, posao u banci, prijatelje… a mene nema ni na popisu gostiju za njezin trideset i treći rođendan.
Telefon zazvoni. Srce mi poskoči, ali to je samo Jasna, susjeda s kata iznad. “Zuzana, jesi li dobro? Hoćeš li na kavu?”
“Ne mogu danas, Jasna. Malo sam umorna,” lažem. Istina je da ne želim nikoga vidjeti. Danas je dan kad bih trebala biti uz svoju kćerku.
Prije tri godine ostala sam bez posla. Firma u kojoj sam radila kao knjigovotkinja propala je preko noći. Muž mi je umro godinu dana ranije od raka pluća. Martina je tada već živjela u Zagrebu. U početku smo se često čule, dolazila je vikendom, donosila mi kolače iz slastičarne u Ilici. Ali s vremenom su naši razgovori postali kraći, posjete rjeđe.
Sjećam se posljednjeg puta kad smo se ozbiljno posvađale. Bilo je to prošle zime. Martina je došla s dečkom Ivanom. Sjeli smo za stol, a ja sam počela pričati o tome kako bi trebala razmisliti o braku i djeci. “Mama, molim te, nemoj opet!” povisila je glas. “Nisam spremna za to!”
“Ali vrijeme prolazi, dijete moje…”
“Ne želim više slušati!” ustala je od stola i otišla u sobu. Ivan me pogledao ispod oka i tiho rekao: “Pustite je malo na miru.” Te večeri su otišli ranije nego što su planirali. Od tada su naši razgovori postali hladni, gotovo službeni.
Ponekad se pitam jesam li previše pritiskala. Možda sam bila sebična, možda sam željela da ona ispuni ono što ja nisam stigla – da ima porodicu, djecu, sigurnost. Možda sam zaboravila da ona ima pravo na svoj život.
Prošle sedmice sam joj poslala poruku: “Martina, volim te i uvijek ću biti tu za tebe.” Nije odgovorila.
Danas, na njezin rođendan, osjećam se kao da mi je netko iščupao srce. Otvaram stari album sa slikama – Martina u bijeloj haljinici na prvom rođendanu, Martina s osmijehom do ušiju dok puše svjećice na torti koju sam sama pekla. Suze mi klize niz lice.
Iznenada čujem glasno kucanje na vratima. Srce mi opet poskoči – možda je ona? Otvaram vrata, ali pred njima stoji samo poštar s računima.
Vraćam se u kuhinju i uzimam telefon. Pišem joj poruku: “Sretan rođendan, ljubavi moja. Nedostaješ mi.” Gledam u ekran, čekam… ali nema odgovora.
Kasno navečer Jasna opet zove: “Zuzana, hajde kod mene na kolače. Znam da ti danas nije lako.” Odbijam još jednom. Ne mogu podnijeti tuđu sreću dok se osjećam ovako prazno.
Sjedim u mraku i razmišljam o svemu što sam mogla drugačije napraviti. Možda sam trebala više slušati Martinu, manje govoriti što mislim da je najbolje za nju. Možda sam trebala biti nježnija kad je plakala zbog prvog prekida ili kad nije prošla prijemni na fakultetu iz prve.
Sjećam se kako mi je jednom rekla: “Mama, ti uvijek misliš da znaš što je najbolje za mene.” Tada sam se naljutila – zar nije normalno da majka želi najbolje za svoje dijete? Ali sada shvaćam da možda nisam znala gdje prestaje briga a počinje kontrola.
Noć je duga i tiha. Razmišljam o svim majkama koje sjede same dok im djeca slave negdje drugdje. Jesmo li stvarno toliko pogriješile? Ili su vremena jednostavno drugačija?
Ujutro ustajem ranije nego inače. Odlazim do Jasne i prihvaćam njezinu ponudu za kavu. Slušamo radio, pričamo o svakodnevnim stvarima – cijenama u trgovini, novoj seriji na HRT-u, susjedima koji su prodali stan i otišli u Njemačku.
Ali cijelo vrijeme mislim na Martinu. Hoće li mi ikada oprostiti? Hoću li joj ikada moći reći koliko mi nedostaje?
Vraćam se kući i sjedam za stol s papirom i olovkom. Pišem joj pismo – pravo pismo, ne poruku na mobitelu:
“Draga moja Martina,
Možda sam griješila što sam te previše voljela na svoj način. Možda nisam znala kako biti majka odrasloj ženi. Ali znaj da si uvijek bila moje sunce i da te volim više od svega na svijetu. Ako ikada poželiš razgovarati ili samo šutjeti sa mnom uz kavu – ja ću biti ovdje.
Tvoja mama”
Stavljam pismo u omotnicu i šaljem ga poštom.
Dani prolaze sporo. Svaki put kad zazvoni telefon nadam se da će to biti ona. Ali tjedni prolaze bez odgovora.
Jednog popodneva Jasna dolazi s kolačima i sjeda sa mnom na balkon.
“Zuzana, znaš… moja kćerka Sanja mi se javlja samo kad joj treba nešto posuditi ili kad joj treba čuvati unuke. Nisi jedina koja pati zbog djece koja su otišla svojim putem.”
Gledamo zajedno zalazak sunca nad Sarajevom i šutimo.
Možda će proći još mnogo vremena prije nego što Martina poželi razgovarati sa mnom. Možda nikada neću dobiti odgovor na svoje pitanje: gdje sam pogriješila?
Ali jedno znam – ljubav majke ne prestaje ni kad djeca odu daleko ili kad nas zaborave pozvati na svoj rođendan.
Možda nisam savršena majka… ali postoji li uopće savršena majka? Jesmo li svi samo ljudi koji griješe iz ljubavi?